Fra Roberto Pasolini: Sveti Franjo nas poziva na slobodu srca usred životnih teškoća
Prolazeći kroz posljednje godine života svetoga Franje Asiškoga, koji je naučio prihvatiti vlastitu krhkost i malenost te shvatio da nas ništa – pa ni odbačenost, bolest ili smrt – nikada neće moći odvojiti od Božje ljubavi, propovjednik Papinskoga doma fra Roberto Pasolini je danas, 27. ožujka, održao četvrtu i posljednju korizmenu meditaciju u prisutnosti pape Lava XIV., u Dvorani Pavla VI., na temu: „Sloboda djece Božje. Savršeno veselje i smrt kao sestra”.
Kapucin je podsjetio da je svrha četiriju korizmenih meditacija na temu „Je li tko u Kristu, nov je stvor“ bila dopustiti da nas lik siromaška iz Asiza vodi na putu obraćenja Evanđelju. Najzreliji plod njegova iskustva bila je naposljetku upravo sloboda djece Božje.
Sveti Franjo vođen Bogom u siromaštvu svoga života
Fra Pasolini je istaknuo da je Franjo postao svet jer je naučio dopustiti da ga Bog vodi u konkretnosti i siromaštvu njegova života te stoga, kao alter Christus, s raspoloživošću prihvaćati Duha Svetoga. Pred kraj svojih dana - zapisao je Toma Čelanski - pretvorio se u živu molitvu, odnosno njegov način života je postao poput neprekidne molitve.
Put savršenoga veselja
U tim posljednjim godinama - nastavio je propovjednik - sveti Franjo je ipak prošao kroz veliku kušnju duboke krize: Red manje braće se proširio i promijenio, a on se osjećao stavljenim po strani, gotovo beskorisnim, čak smatran ‘idiotom’. Prisjećajući se događaja u Franjinom životu kada je shvatio da se savršeno veselje postiže kada nam odbacivanje, poniženje i nerazumijevanje ne uspiju oduzeti mir, fra Pasolini je dodao da se ono nalazi u načinu na koji reagiramo u nepovoljnim okolnostima, kada smo odbačeni i isključeni:
Sreća nije u tome da se zaštitimo od stvarnosti, nego da naučimo prihvatiti je čak i kada nas ranjava, a da nas pritom ne svlada. Upravo tada kršćanski život postaje konkretan i učimo čuvati radost koja ne ovisi o tome kako se stvari odvijaju, nego o tome kako ih odlučimo živjeti.
Savršeno veselje, dakle, nije odsutnost rana nego sloboda u kojoj ne dopuštamo da nas one određuju. To je sloboda koja ne briše bol, nego joj ne dopušta da ima posljednju riječ – napomenuo je kapucin.
Blaženstva su obećanje punine života
Sam Isus nam u Evanđelju pokazuje da je takav način života u kojem smo slobodni čak i pred mržnjom i progonstvom, dovršen oblik novoga života u njegovu imenu. To čini na početku svoga javnog djelovanja pružajući nam blaženstva koja nisu zakon, nego obećanje; nisu program moralnog usavršavanja, nego objava sreće koja je već na djelu u samoj stvarnosti – istaknuo je fra Pasolini te dodao:
Blaženstva ne pozivaju na bijeg od stvarnosti niti na odgađanje sreće za neku daleku budućnost. Ona nas pozivaju da dublje živimo ono što proživljavamo, čak i kada je to krhko i nedovršeno. Naviještaju da put prema punini života prolazi kroz naše konkretno iskustvo, kroz ono što jesmo i kroz ono što živimo.
Nova sloboda: ne ovisiti o vanjskim okolnostima
Blaženstva nam, dakle, govore da je ovozemaljski život, takav kakav jest, već mjesto na kojem možemo kušati puninu života. Ona ne zacrtavaju herojski put, nego nas osposobljavaju da s poniznim pristankom prihvatimo ono što nam je dano živjeti, čak i kada to donosi napor, samoću i progonstva. Time potvrđuju da stvarnost, takva kakva jest, može postati mjesto sreće – napomenuo je propovjednik Papinskoga doma te dodao:
To znači da život ne treba odgađati ni idealizirati, nego ga treba prihvatiti u njegovoj tragičnoj i uzvišenoj konkretnosti. Evanđeoska radost ne uklanja rane, nego prolazi kroz njih i preobražava ih, otvarajući nas većoj ljubavi – ljubavi koja oprašta. Upravo se u tom prianjanju uz stvarnost otvara nova sloboda koja više ne ovisi o vanjskim okolnostima.
Stigme kao posljedice ljubavi
Fra Pasolini se zatim u meditaciji osvrnuo na temu mističnih pojava u kojima se otajstvo Kristove patnje odražava u tijelu vjernika, kao što je to bio događaj kada je sveti Franjo dobio stigme na brdu La Verna. Bogu nije potrebna naša bol da bi ga se zadovoljilo ili proslavilo – objasnio je kapucin – On kada duboko dotiče čovjeka, ne dodaje novu bol nego preobražava ono što je već prisutno u njegovoj prošlosti, pretvarajući to u znak i posljedicu ljubavi:
Franjine patnje – neuspjeh planova, nerazumijevanje braće, samoća onoga koji se darivao bez zadrške – prestaju biti teret koji je zatvoren u njemu te postaju mjesto za odnos. Ono što se činilo da ga odvaja od drugih pretvara se u ono što ga sjedinjuje s Kristom te ga potom pomiruje s braćom.
Bol ne nestaje, nego više nema posljednju riječ
Propovjednik Papinskoga doma je potom podsjetio da su na taj način stigme vidljivi znak unutarnje preobrazbe: sveti Franjo silazi s La Verne s obilježenim tijelom, ali slobodnim srcem. Bol ne nestaje, nego više nema posljednju riječ. To je dobra vijest i za nas jer patnja ne iščezava, nego više nema moć da nas zatvori. U dubini srca otkrivamo da imamo mir koji nam nitko i ništa ne može oduzeti:
Životne boli ostavljaju u nama tragove koje ne razumijemo uvijek i koje često teško prihvaćamo. To su rane koje ostaju otvorene za dvije mogućnosti: mogu nas zatvoriti u ogorčenost ili bijeg, ili pak postati prostori za rast i slobodu.
Sestrica smrt kao posljednja prilika za obraćenje
U mjesecima koji prethode njegovoj smrti, asiški svetac uči primati i prositi - ne kruh, nego utjehu, blizinu i nježnost. To je siromaštvo onoga koji zna da treba druge ljude da bi mogao živjeti, ali i da bi mogao umrijeti. Kada smrt naziva sestrom, to nije utješna metafora nego plod dugoga puta pomirenja jer, kako stoji u Poslanici Hebrejima, đavao nas cijeli život drži u ropstvu zbog straha od smrti – napomenuo je kapucin te dodao:
Ali kada Kristova ljubav uspije oblikovati u nama novi život, taj se strah polako otapa, a smrt mijenja lice, pretvarajući se u posljednju i konačnu priliku za obraćenje: trenutak u kojem puštamo sve ono što smo još držali za sebe te se predajemo, bez zadrške, pravednom i milosrdnom Očevom pogledu.
To je posljednji čin evanđeoskog siromaštva svetoga Franje koji prihvaća biti viđen u svojoj krhkosti te umire nakon što je naučio da je primati najčišći oblik darivanja, a dopustiti da budemo ljubljeni do kraja čin najveće slobode – zaključio je fra Pasolini.
Gol na goloj zemlji
Siromašak iz Asiza umire kao potrebit čovjek, a ne kao kršćanski heroj: dopušta da ga golog polože na golu zemlju – podsjetio je propovjednik. Kada je skinuo odjeću na trgu u Asizu, obukao je habit slobode. Sada, na kraju svoga zemaljskoga hodočašća, čak niti ta odjeća više nije potrebna jer je postao pravi sin Božji. Pritom je istaknuo:
Krist dovodi tu povijest do ispunjenja na križu, dok gol i izložen nastavlja blagoslivljati. Upravo ondje Bog dotiče čovjeka u najslabijoj točki njegova postojanja i konačno gasi sumnju o životu i smrti. Suprotnost strahu nije još jača obrana, nego upravo prestati se braniti, raširiti ruke i naučiti primati.
Tako za svetoga Franju konačna golotinja u Porcijunkuli predstavlja čovjekovo pomirenje sa samim sobom. Upravo zato ga Crkva priznaje svetim – istaknuo je kapucin te dodao:
On je naučio prihvatiti vlastitu krhkost, živjeti kao sin i kao brat, ne srameći se više svoje malenosti. Upravo je u tom prihvaćanju malenosti pronašao najveću slobodu: slobodu da se velikodušno stavi u službu Crkve i svijeta, bez mjere, bez računice i bez obrane.
Put koji nas vodi prema slobodi djece Božje
Put svetoga Franje Asiškoga - rekao je na kraju propovjednik - nije iznimka namijenjena nekolicini, nego puni oblik onoga što Evanđelje obećava svakom kršteniku: sloboda života u kojemu smo sposobni ljubiti do kraja i prolaziti kroz boli, a da nas one ne pobijede. Pritom je upozorio:
Ne možemo prilagođavati Evanđelje našim strahovima, svesti ga na umirujuću ponudu ili na skup vjerskih praksi koje čuvaju njegov izgled, ali ga ispražnjuju od njegove stvarne duhovne snage. Pružati jeftino kršćanstvo, koje je lakše i manje zahtjevno, znači lišiti muškarce i žene onoga što im je doista potrebno: put koji može upraviti naše korake prema vječnom životu.
Evanđelje koje je propovijedao sveti Franjo ne pruža prečace, nego nas osposobljava za put pročišćenja i obraćenja koji vodi prema slobodi djece Božje. Zadatak pastira Crkve jest čuvati tu istinu bez umanjivanja, pokazujući putove koji otvaraju vrata prema mjeri uzrasta punine Kristove. U godini u kojoj promatramo svetoga Franju, dopustimo da i nas vodi želja koja je vodila svaki korak njegova života: upoznati Krista – zaključio je fra Pasolini u posljednjoj korizmenoj meditaciji.
(Vatican News - adb; md)
