Ratzinger i Crkva koja prima i ostavlja slobodnima

Andrea Tornielli

„Kroz patnju je naučila pustiti ga da ide svojim putem, bez prisile. Naučila je podnositi činjenicu da je njegov put bio potpuno drugačiji“ od onoga koji je zamišljala. Riječi su to o majci svetog Augustina, koje je u prigodi posvete župne crkve svete Monike u münchenskoj četvrti Neuparlach izgovorio tadašnji nadbiskup kardinal Joseph Ratzinger. Bilo je to 29. studenog 1981., samo četiri dana nakon objave njegova imenovanja prefektom Kongregacije za nauk vjere. To je još jedna slika Ratzingera koja je vrlo daleko od slike koju mu prišili oni koji iskorištavaju odabrane odlomke iz učiteljstva Benedikta XVI. kako bi ga pokušali suprotstaviti učiteljstvu njegovih nasljednika. Homilija koja je do sada bila dostupna samo na njemačkom jeziku, objavljena je u zbirci odabranih Ratzingerovih tekstova „La fede del futuro“ (Vjera budućnosti), s predgovorom kardinala Pietra Parolina, državnog tajnika.

Tadašnji münchenski nadbiskup u homiliji prikazuje lik Augustinove majke kao živo iskustvo onoga što je Crkva u svojoj najdubljoj biti. „U njoj je on“ – piše Ratzinger misleći na sveca iz Hipona – „Crkvu doživio kao osobu, Crkvu osobno, tako da ona za njega nije bila samo neka institucija, od koje se osjeća nešto vrlo udaljeno, strukture koje se čine pomalo neshvatljivima. U toj je ženi bilo osobno prisutno ono što Crkva jest“. Augustin je – prisjetio se kardinal – pisao o svojoj majci: „Ona mi nije dala samo ovaj tjelesni život, nego mi je dala prostor u svom srcu, dala mi je prostor u životu u kojemu sam mogao postati čovjek“. Ljudskom biću – isticao je Ratzinger – „treba relacijski prostor povjerenja, ljubavi; i smisao koji mu omogućuje da korača prema budućnosti“.

Ali taj prostor za život ima malo veze s crkvenim strukturama ili s identitetskim zajednicama savršenih ljudi koji se izoliraju od svijeta, osuđujući ga iz dana u dan. Štoviše, on izvanredno ocrtava lice gostoljubive Crkve, koja poštuje slobodu sviju i vrijeme svakog pojedinca. Upravo kao što je Monika bila sa svojim sinom, smatrajući da je „ostaviti ga slobodnim" "bitan čimbenik za formiranje tog životnog prostora". Slobodan griješiti, slobodan slijediti svoje tjelesne strasti... Monika je "znala čekati. Znala je prihvatiti sukob među generacijama. Kroz patnju je naučila pustiti ga da ide svojim putem, bez prisile. Naučila je podnositi činjenicu da je njegov put bio potpuno drugačiji od onoga koji je ona, u vjeri, zamislila za njega; a ipak je naučila voljeti ga, biti uz njega, ne napustiti ga, ostavljajući mu slobodu njegova bića. U toj svojoj otvorenosti i čekanju, kojima mu je omogućila slobodu da postane ono što jest - ne namećući mu vjeru, nego je bila tu za njega jednostavno kao osoba, kao majka - upravo mu je tako prenijela vjeru".

To su prosvjetljujuće riječi za roditelje, odgajatelje i, općenito, za one koji naviještaju evanđelje. Crkva kao "prostor života, slobode, nade". Budući papa je komentirao: "Vjerujem da danas postoji mnogo sumnje i odbojnosti prema Crkvi... jer Crkvu vrlo malo doživljavamo kao osobu, vrlo malo Crkvu osobno. Čujemo govoriti o njoj samo kao o strukturi, uredu i sustavu. Ali Crkva će moći postojati, i mi ćemo se moći ukorijeniti u njoj, i ona će moći postati naša domovina, samo ako će i dalje postojati u ljudima. Taj prostor, svi prostori - čak i dvorane u kojima provodimo slobodno vrijeme i u kojima se susrećemo - trebali bi biti prostori koji nam pomažu postati Crkva osobno jedni za druge; prostor koji je za nas životni prostor, majka, netko tko nam pruža mjesto povjerenja i mogućnosti života.

Crkva koja je "poljska bolnica" koja vas prati, gdje ljubav liječi najdublje rane i u kojoj se osjećate kao kod kuće.

(Vatican News - aa)