Jezične značajke Marulićeva spjeva “Judita”
Marito Mihovil Letica
Prije sedam dana govorio sam o općekulturnom, vjerskom i umjetničkom značaju “Judite” Marka Marulića, u povodu 525. obljetnice dovršenja ovoga pjesničkog djela, koje je Maruliću dostojno priskrbilo naslov Otac Hrvatske Književnosti. Nagovijestio sam da ću danas govoriti o jezičnim značajkama ovoga spjeva ili epa.
Najprije će biti razjašnjeno kojim je jezikom napisana “Judita”. Marul je već na njezinoj naslovnici istaknuo da je “u versih harvacki složena” čime se u punini identitetske samosvijesti očitovao o nazivu svojega materinskog jezika i time o svojoj narodnosnoj pripadnosti.
Dolazimo do pitanja: Je li Marulićev jezik isti kao i naš današnji hrvatski jezik? Odgovor glasi: jest isti, ali nije jednak. Potrebno je razjasniti da se pridjev “isti” tiče identiteta. Poslužit ću se prikladnom analogijom. Uzmimo primjer određene osobe. Jedna i ista osoba nije uvijek jednaka: odrasta i sazrijeva, stari, mijenja se tjelesno i duhovno. Ali je cijeloga života riječ o istoj osobi, čovjeku istoga identiteta, o čemu svjedoči nadnevak i mjesto njegova odnosno njezina rođenja, krvna grupa, boja očiju, otisci prstiju, a u pravno-administrativnome pogledu o identitetu svjedoči jedinstveni matični broj ili, u novije doba, OIB.
Kako bismo inače mogli govoriti o tradiciji hrvatskoga jezika i književnosti, kako bismo Marka Marulića mogli s pravom nazivati Otac Hrvatske Književnosti – kada naš hrvatski jezik ne bi bio jezik kojim je Marul govorio odnosno pisao velebnu knjigu “Judita” i time uspostavljao i ispisivao hrvatsku književnost?
Marulić pisaše i na latinskome i na talijanskome, ali njegov materinski jezik, a o tome je ovdje riječ, nije samo neki mjesni hrvatski govor – nego možemo reći da je i općehrvatski ili svehrvatski. Naime, u čakavca Marulića susrećemo i stanovite utjecaje štokavštine. Tako veli: “Ništar ne poresa, ni trava ni žito.” Također rabi i štokavski perfekt glagola “biti” s dočetkom /-o/, “bio”; tako Marulić uz uobičajeno čakavsko (i kajkavsko) “bil” rabi i štokavsko “bio”, npr. u jednoj objasnidbenoj bilješci na margini: “Saki jest bio niki narod u Persiju.”
Nadalje treba reći da je splitski čakavac Marul u “Juditi” napisao riječi za koje bi velika većina suvremenih Hrvata bila sklona primijetiti da su isključivo kajkavske. Navodim neke od njih: “nigdar”, “zgubiti se”, “vekše”, “odparti”, “zabiti”, u značenjima ‘nikad’, ‘izgubiti se’, ‘veće’, ‘otvoriti’, ‘zaboraviti’. Primjerice u stihovima: “... ki zabivši Boga svit ljubi i cini”. Također i riječ “hiža”; Marul pjeva: “Hiža svetinj tvojih vavik sveta da je / i u narodih svih da te svak poznaje.” Treba pritom reći da su riječ “hiža” rabili i drugi onodobni pisci iz Dalmacije, primjerice Petar Hektorović i Petar Zoranić. Praslavenska i sveslavenska riječ “hiža” dolijeće iz istoga indoeuropskog tvorbenoga gnijezda kao današnje riječi za kuću u njemačkom, engleskom, švedskom i drugim germanskim jezicima.
U Marulovoj “Juditi” refleks staroslavenskoga glasa “jat” u najvećem je broju slučajeva ikavski: “cvitje”, “htiti”, “kripost”, “lipota”, “misec”, “nima”, “smih”, “vrića”; a znatno rjeđe ekavski: “sediti”, “verovati”, “najverniji”.
Zaključimo da Marulićev jezik jest naš jezik – star, ali životan i naš! Citiram u tome smislu engleskoga pjesnika Samuela Taylora Coleridgea, koji je živio u 18. i 19. stoljeću, prethodnika moderne književnosti i modernoga shvaćanja jezika. Coleridge reče: “Jezik je arsenal ljudskoga uma; on sadrži u isti mah trofeje svoje prošlosti i oružje za svoje buduće trijumfe.”
