Ukratko o povijesti hrvatskoga jezičnog purizma
Marito Mihovil Letica
Purizam ili čistunstvo javlja se u svim jezicima, ali se ne iskazuje svagda jednakom jačinom, što umnogome ovisi o povijesnim i zemljopisnim okolnostima. Ako je pretjeran i isključiv, purizam ograničava spontanu uporabu jezika, rastače ga i umrtvljuje. Ako je umjeren i odvagnut, sposoban je potaknuti jezičnu kreativnost i primjereno čuvati jezik u njegovu razvoju.
U Hrvatâ se jezični purizam (premda ga nisu tako nazivali) dade razaznati već u njihovim srednjovjekovnim literarnim ostvarenjima. Tako u opsežnoj “Šibenskoj molitvi” iz 14. stoljeća nalazimo jedva dvije tuđice. Tri stoljeća nakon toga, 1684. u Linzu, Pavao Ritter Vitezović objavio je djelo “Odiljenje sigetsko” u kojemu je dvostihom sržno izrazio glavno načelo jezičnoga purizma: “Človik najdičnije svoju halju nosi, / A šta doma nije, to se vani prosi.”
Ovdje ćemo svrnuti pozornost na jedan izraz što ga rabi isusovac Bartol Kašić, kojemu zasluženo pripada naslov “Otac Hrvatskoga Jezikoslovlja”. U predgovoru “Ritualu rimskom”, koji je datiran 1636., a objelodanjen 1640. u Rimu, Bartol Kašić latinskoj riječi “ritual” pridodaje prevedenicu na hrvatski: “Ovim dakle načinom odlučih ja pismo ovega Rituala ili Običajnika istomačiti naški, […]”.
Riječ “običajnik” mnogima se doima kao da je nastala u nekom znatno novijem laboratoriju hrvatskoga jezičnog čistunstva jer se iskazuje sličnom Šulekovim riječima poput “pravilnik”, “naredbenik” i “službovnik”. A ta je riječ prethodila hrvatskomu jezikoslovcu slovačkoga podrijetla Bogoslavu Šuleku više od dva stoljeća. Jasnim se nadaje zaključak da je Šulek kovao riječi prema stoljećima starom i prokušanom hrvatskom tvorbenom obrascu.
U novije je vrijeme zamisao o pokretanju natječaja za najbolju novu hrvatsku riječ dao naš znameniti jezikoslovac akademik Stjepan Babić. Natječaj je prvi put upriličen 1993., a priznanje “Dr. Ivan Šreter” dodjeljuje se od 2012. godine. Velike zasluge pripadaju uredništvu časopisa “Jezik”, a osobito glavnoj urednici, jezikoslovki i sveučilišnoj profesorici Sandi Ham, koja već godinama ustrajno i zdušno skrbi o ovome natječaju. Bit će ovdje spomenute samo neke među mnogobrojnim riječima što su ih nagrađenice i nagrađenici skovali od 1993. do danas: “suosnik” za koaksijalni kabel; “udomitelj” (što ne iziskuje objašnjenje); “uspornik” umjesto “ležeći policajac”; “zatipak” bi bio hrvatska zamjenbenica za “tipfeler”; “dodirnik” za “touch screen”; “prestrujnik” za adapter.
Prije nekoliko dana, 14. ožujka 2026., dodijeljene su nagrade za tri najbolje nove hrvatske riječi. Prvu nagradu osvojila je riječ “presudnik”, koju je predložila osječka pedagoginja Josipa Curić kao zamjenu za englesku pokratu VAR (Video Assistant Referee) u nogometu. Drugo je mjesto osvojio Antonio Zandona, znanstveni suradnik iz Zagreba, za riječ “dohvatnica” umjesto engleskoga naziva “widget” za grafički element kojim se dohvaćaju informacije na zaslonima. Treća je nagrada pripala psihologinji iz Nove Gradiške Majdi Johi za riječ “narubno”, kojom bi se zamijenio germanizam “na ‘kant’”.
Hoće li prijedlozi nagrađenih novotvorenica zaživjeti, pokazat će vrijeme. Ništa se ne nameće, nego samo predlaže i nudi jeziku, a presudit će prostor slobode u okrilju jezične zajednice, o kojoj ovisi prihvat, udomaćenje i uobičajenje novotvorenih riječi. Kako god bilo, ovakva su nastojanja vrijedna ne samo deklarativne pohvale nego i šire institucionalne potpore.
