Četiri godine razaranja u Ukrajini: Prestanimo upravljati ratom
*Massimiliano Menichetti
Napušteni gradovi, razdvojene obitelji, tisuće mrtvih i izbjeglih, glad, hladnoća, strah, otpor i ponos. To je svakodnevica u Ukrajini već četiri godine, otkako ju je Rusija napala 24. veljače 2022. godine. Ne možemo se naviknuti na rat, ni na jedan rat, a ipak vrijeme prolazi, potvrđujući neumoljivost onih koji samo siju razaranje i kradu snove, nade i razvoj.
Slike gradova s razrušenim zgradama, podzemnih skloništa i rovova postale su dio svakodnevice, dio globalnog protoka vijesti, s rizikom da neprihvatljivo postane uobičajeno. Činilo se nemogućim voditi konvencionalni rat u srcu europskog kontinenta, a ipak svjedočimo protuofenzivama, mobilizacijama, savezima, energetskoj krizi i ubojstvima.
Patnja i bol, za sada, ostaju taoci strategija osvajanja i odmazde; pokušaji posredovanja i mirovne konferencije postigli su malo: oružje i dalje prevladava.
Prošle je nedjelje papa Lav XIV. još jednom snažno zatražio trenutačni prekid neprijateljstava, suočavajući se sa stvarnošću: „Koliko žrtava, koliko razorenih života i obitelji! Koliko razaranja! Koliko neizrecivih patnji.“
Uz opasnost nuklearnog oružja, a time i strah od uništenja cijeloga svijeta, taj nas rat stavlja pred slabosti gospodarske Europe, udaljene od političkih, solidarnih i humanističkih horizonata jedinstva kakve su zamislili njezini očevi utemeljitelji: Robert Schuman, Alcide De Gasperi, Konrad Adenauer.
Rat se ne može i ne smije prihvatiti: mora se zaustaviti, oružje mora utihnuti. Ponovno naoružavanje, koje neki ljudi snažno zagovaraju, nije jedini mogući put; naprotiv, to je vrlo opasan put. Mir se ne postiže silom: on se gradi i čuva. Mir se štiti dijalogom, odnosom, poštovanjem, diplomacijom i multilateralizmom.
U svojem punom i ispravnom obliku, politika gradi suživot, stavlja osobu u središte i promiče opće dobro; stoga je u službi zajednice i nikada ne hrani samu moć. Ipak, čini se da je i politika postala krhka, kako na Starom kontinentu tako i drugdje.
Potrebno je odmah odbaciti oružje te raditi na izgradnji razoružanog i razoružavajućeg mira, kako je više puta ponovio papa Lav: valja prije svega iskorijeniti oružje u našoj nutrini, odbaciti mržnju i nepovjerenje prema drugome.
Četvrta obljetnica traži od nas da ne okrećemo glavu na drugu stranu, da ne zanemarimo činjenicu da čitava generacija ukrajinske djece odrasta samo uz zvukove sirena, bombi, nasilja i oskudice. To su ožiljci koji neće tako brzo zacijeliti ni nestati. Nakon sukoba bit će potrebna desetljeća da se sav užas i mržnja preobraze te iskorijene iz srdaca.
Trebat će nam pogled koji ne ponižava neprijatelja, nego ga pretvara u sugovornika, put koji može promijeniti srca. Ni u toj fazi nitko ne smije ostati sam: Europa će morati ponovno pokazati lice bratstva, gostoljubivosti, supsidijarnosti, kao i kršćanskih korijena koje tako teško priznaje.
U ovom vremenu boli nada je još uvijek živa; ona pokreće djelovanje tisuća ljudi koji pružaju pomoć i rade na svim područjima kako bi prevladale logike jedinstva i uzajamne potpore. Mir nije iznenadan događaj, nego proces, ponekad izgrađen na nesavršenim pregovorima nadahnutima političkom hrabrošću.
Nadamo se da će četvrta obljetnica označiti početak godine u kojoj će međunarodna zajednica prestati upravljati ratom i ponovno početi graditi mir, jačajući povjerenje, suživot i zajedničko sjećanje.
* zamjenik uredničkog direktora Dikasterija za komunikaciju, odgovoran za Vatikanski radio - Vatican News
