Papa Lav XIV. :'Smrt nije kraj, nego prijelaz u vječni život

Mi smo paradoksalna stvorenja, izgubljena između bistrine uma i nemoći srca pred otajstvom smrti. To je spoznaja koja nas nadvisuje tiho, odjek koji treba izbjegavati dok tražimo utočište u vizijama suvremenih znanosti i tehnologija, koje obećavaju "imanentnu besmrtnost", scenarije "transhumanizma" koji se probija na horizont izazova našega vremena. Ali kako možemo vjerovati tim horizontima kada nitko ne može reći je li život bez umiranja također sretan život? To je jedno od najdubljih i najosjetljivijih pitanja ljudskoga iskustva o kojemu je papa Lav XIV. razmišljao danas, 10. prosinca, na općoj audijenciji održanoj na Trgu svetoga Petra. Tema kateheze - šeste o Uskrsnuću Kristovu i izazovima suvremenoga svijeta, u okviru jubilejskoga niza Isus Krist naša nada – bila je Uskrsnuće Isusa Krista: konačni odgovor na pitanje o našoj smrti, a odnosila se na najprirodniji, a istodobno najneprirodniji događaj uopće.

Opreka smrti

Papa je istaknuo, s jedne strane, želju za životom i vječnošću koju osjećamo za sebe i za osobe koje volimo; i s druge strane težinu smrti doživljene kao osudu, kao 'besmisao'. Druga se opreka nalazi u načinu na koji se suvremeno društvo odnosi prema smrti: dok je nekada bila popraćena obredima i običajima, danas je postala tabu, nešto što treba držati podalje od sebe, o čemu se govori tihim glasom. Nerijetko se stoga izbjegava i jednostavni posjet groblju.

Svjesni i bespomoćni

Što je, dakle, smrt? Je li ona doista posljednja riječ o našem životu?

To su pitanja koja muče ljudsko biće, jer jedino ono zna da mora umrijeti. To je sigurnost koja ga na neki način opterećuje u usporedbi s drugim stvorenjima. I životinje pate – primijetio je Papa – ali one ne znaju da je smrt dio njihove sudbine. Ne pitaju se o smislu, o svrsi ili ishodu života.

Promatrajući taj aspekt, trebalo bi stoga misliti da smo paradoksalna, nesretna stvorenja, ne samo zato što umiremo, nego i zato što smo sigurni da će se taj događaj dogoditi, iako ne znamo kako i kada. Otkrivamo se svjesni i istodobno bespomoćni. Vjerojatno odatle proizlaze česta potiskivanja i egzistencijalna bježanja pred pitanjem smrti.

"Velika učiteljica života"

Ipak, u smrti se može nazrijeti čak i pedagoška vrijednost. To napominje sveti Alfonz Maria de' Liguori u svom slavnom djelu Apparecchio alla morte (Priprava za smrt), nazivajući ju "velikom učiteljicom života". Znati da postoji i, osobito, razmišljati o njoj, uči nas izabrati što doista učiniti sa svojim životom, osloboditi se suvišnoga, onoga što nas veže uz prolazne stvari i živjeti u svijesti da nas zemaljski hod priprema za vječnost.

Ipak, brojna suvremena antropološka gledišta obećavaju imanentnu besmrtnost, teoretiziraju produljenje zemaljskoga života pomoću tehnologije. To je transhumanistički scenarij koji se probija na horizontu izazova našega vremena. Može li znanost doista pobijediti smrt? Osim toga, može li sama znanost jamčiti da bi život bez umiranja ujedno bio i sretan život?

Smrt, "sastavni dio" života

Kristovo uskrsnuće daje nam odgovor: pokazuje da smrt nije suprotstavljena životu, nego je njegov "sastavni dio", poput vrata koja se otvaraju prema vječnom životu. Isusova Pasha nam omogućuje da već u ovom vremenu koje je još uvijek puno kušnji i patnji,"predokusimo" puninu onoga što će se dogoditi nakon smrti.

Novo svitanje

Uvjerenje je to koje je već nazreo evanđelist Luka, na kraju onoga poslijepodneva u kojemu je tama obavila Kalvariju te piše: „Bijaše dan Priprave; subota je svitala.“ (Lk 23,54).  To svjetlo, koje nagovješćuje uskrsno jutro, već sjaji u mraku neba koje se još uvijek čini zatvoreno i nijemo, najavljujući novi dan.

Samo je taj događaj u stanju potpuno rasvijetliti otajstvo smrti. U tom svjetlu, i samo u njemu, postaje istinito ono što naše srce želi i čemu se nada: da smrt nije kraj, nego prijelaz u punu svjetlost, u sretnu vječnost.

Dom koji nas čeka

Uskrsli nas je Isus pretekao u velikoj kušnji smrti, izišavši iz nje kao pobjednik i pripremivši za svakoga od nas mjesto vječnoga počinka, dom u kojemu nas se očekuje. Puninu života u kojemu nema više sjenā ni proturječja.

Zahvaljujući Njemu, koji je iz ljubavi umro i uskrsnuo, sa svetim Franjom možemo smrt nazivati svojom "sestrom". Očekivati ju u sigurnoj nadi Uskrsnuća, čuva nas od straha da ćemo zauvijek nestati i priprema nas za radost života bez kraja.

"Opraštamo i molimo za oprost"

Pozdravljajući na kraju audijencije poljske vjernike, Papa je spomenuo konferenciju posvećenu poruci pomirenja koju su prije šezdeset godina poljski biskupi poslali njemačkim biskupima. Taj je događaj – istaknuo je Papa – promijenio povijest Europe. Neka riječi toga dokumenta – „Opraštamo i molimo za oprost“ – budu narodima koji su danas u sukobu svjedočanstvo da su pomirenje i oprost mogući kada proizlaze iz uzajamne želje za mirom i zajedničkim djelovanjem, u istini, za dobro čovječanstva – poželio je na kraju Sveti Otac.

(Vatican News - eg; aa)