Nenasilna komunikacija u službi razoružavanja riječi. Uvod

Vlč. Toni Potrebić

Papa Lav XIV. je u svibnju ove godine objavio svoju prvu encikliku pod naslovom Magnifica humanitas, Veličanstveno čovještvo, nudeći odgovor na izazov brzog tehnološkog napretka i razvoja umjetne inteligencije, robotike i digitalizacije.  To Papino pismo posvećeno je temi očuvanja ljudske osobe u doba umjetne inteligencije te je nastalo kao plod pažljivog slušanja i osluškivanja stvarnosti, osoba i Božje riječi.

Doba umjetne inteligencije u kojem živimo prijeti ljudskom dostojanstvu novim oblicima dehumanizacije i zato je naša „hitna dužnost ostati duboko ljudskima, s ljubavlju čuvajući veličanstveno čovještvo koje nam je darovano i u svojoj punini objavljeno u Kristu“ (MH 15).

Dvije biblijske slike

Papa u enciklici nudi dvije biblijske slike, koje daju smjernice za razlučivanje i očuvanje ljepote ljudskosti u doba umjetne inteligencije. Prva slika je gradnja Babilonske kule, o kojoj čitamo u 11. poglavlju Knjige postanka, a druga je ona obnove jeruzalemskih zidina, o kojoj govori Knjiga o Nehemiji.

Izvještaj o gradnji Babilonske kule (usp. Post 11, 1-9) smješten je na same početke čovječanstva, nakon što je Bog nakon potopa obnovio savez s Noom te je ponovno pozvao ljude da se plode i množe i napune zemlju (usp. Post 9,1.7). Ljudi su se međutim nastanili u jednoj dolini u zemlji Šinearu te su odlučili sebi podići „grad i toranj s vrhom do neba“ (Post 11,4). Papa primjećuje da je to „djelo osmišljeno bez uporišta u Bogu, podržano uniformnošću koja dokida različitost i koja, umjesto zajedništva, odabire jednoobraznost“ (MH 7). To je djelo čovjeka ranjenog grijehom, usmjerenog isključivo na sebe. Takav čovjek je zatvoren za odnose, nego teži samodostatnosti.

Papa primjećuje: „kada se grad podiže na oholosti i na težnji za samodostatnošću, komunikacija se prekida, jezici se miješaju i ljudi se više ne razumiju“. Drugim riječima, gradnja babilonske kule simbolizira zatvorenost u sebe same, u svoje predrasude i svoje interese, bez otvorenosti različitosti i odnosu. Gradnja babilonske kule je propala te grad na koncu nije bio izgrađen i ostao je nedovršen. (usp. Post 11,8). U gradnji Babilonske kule možemo prepoznati kulturu moći koja „prodire u društvo, mijenja odnose i ponašanja, te se širi normalizacijom rata“ (MH 188).

S druge strane, Knjiga o Nehemiji govori o obnovi jednoga grada. Ona „počinje u trenutku velike ranjivosti u povijesti drevnog Izraela. Nakon babilonskog sužanjstva, dio naroda vratio se u Jeruzalem, ali grad je još uvijek u ruševinama, zidine porušene, a vrata spaljena“ (MH 8). U obnovi grada javlja se lik Nehemije, koji se prije djelovanja obraća Bogu, posti i posreduje za narod. Nakon što je u tišini obišao uništena područja nije nudio rješenja odozgo, nego je okupljao obitelji, svakome povjerio dio zida za obnovu, slušao njihove strahove te se suočio s otporima. Istovremeno, obnova razrušena grada nije bila plod jednog čovjeka, Nehemije, nego se ona rodila kroz zajedničku odgovornost.

Papa zaključuje da je obnova „djelo u čijem je središtu Bog koji obnavlja odnose prije negoli samo kamenje“ (MH 8). Obnova grada bila je pokazatelj da je svako ljudsko biće stvoreno na sliku Božju te je „utkano u mrežu odnosa koja nas povezuje s drugima“ (MH 73). U ljudsku je narav usađeno izgrađivati odnose i njegovati suosjećanje koje rađa zajedništvom. Zato je plod Nehemijine obnove zajednički jezik koji hrani zajedništvo i sklad u različitosti. Nehemijin put znači prepoznati da i danas postoji „mogućnost da gradimo zajedno, pretvarajući različitosti u resurse, a slušanje i dijalog u zajedničko tlo na kojem će rasti pravednost i bratstvo“ (MH 10).

Graditi civilizaciju ljubavi

Danas se dakle nalazimo pred izborom hoćemo li „podići novu Babilonsku kulu ili izgraditi grad u kojemu Bog i čovječanstvo prebivaju zajedno“ (MH 1). Možemo birati hoćemo li se prepustiti kulturi moći, ili ćemo biti graditelji civilizacije ljubavi. Pred tim izborom postoji jedna suptilna napast, a to je da mislimo da su problemi preveliki, a mi premali i da naše djelovanje ne može ništa promijeniti.

Zato Papa upozorava da je svatko odgovoran i svatko ima vlastito polje djelovanja. Svatko je pozvan izabrati hoće li hraniti logiku sile (pa makar samo ravnodušnošću, cinizmom, lažima, mržnjom) ili će čuvati logiku mira (istinom, umjerenošću, blizinom, brigom). (MH 212).

Drugim riječima, svatko može dati svoj dragocjen doprinos u izgradnji civilizacije ljubavi. Papa zato predlaže nekoliko smjernica koje svatko može učiniti, a prva od njih je razoružavanje riječi. U enciklici piše: „prvi doprinos koji možemo dati čovječnijoj civilizaciji jest da pripazimo na svoje riječi“ (MH 214)..

Razoružavanje riječi

Riječi, naime, imaju golemu moć, a tomu svjedočimo u svakodnevnoj komunikaciji. Riječ pohvale može nas razveseliti i podići nam raspoloženje. Riječi mogu biti poticaj za ohrabrenje. Riječi dakle mogu doprinositi životu. Sjetimo se da Bog riječju stvara svijet i novi život (usp. Post 1). Riječi mogu produbiti povjerenje, izgraditi odnos i zajedništvo. Takva komunikacija i takvo korištenje riječi su riječi obilježja su Nehemijina puta.

Istovremeno, naše riječi mogu biti odraz babilonskog sindroma, koji stvara nerazumijevanje, razdor i nepovjerenje. Postoje riječi koje ne doprinose životu, način komunikacije koja ne povezuje, nego otuđuje od života te ranjava odnos, stvarajući osjećaje straha, krivnje ili mržnje.

Pred izazovom takve komunikacije pozvani smo razoružati riječi, odnosno njegovati komunikaciju koja je nenasilna i koja izgrađuje mir. Jedno sredstvo koje može pomoći u razoružavanju riječi je nenasilna komunikacija. Riječ je o načinu komunikacije i uspostavljanja odnosa koji je usustavio američki psiholog Marshall Rosenberg.  U svom radu polazio je od uvjerenja da je u ljudsku narav usađeno davati i primati na suosjećajan način, odnosno izgrađivati odnose zajedništva i duboke povezanosti. Istovremeno se pitao što nas otuđuje od naše suosjećajne naravi, a što nam pomaže da ostanemo suosjećani i u najtežim okolnostima. Tražeći odgovor na ta pitanja prepoznao je da postoji jezik, odnosno način komunikacije koji nam u tome pomaže. Zato Rosenberg opisuje nenasilnu komunikaciju kao način govora i slušanja koji nam pomaže da dajemo od srca, da se povežemo sa samima sobom i jedni s drugima. Takva komunikacija omogućava procvat suosjećajnosti koja je utisnuta u našu ljudsku narav te jača našu sposobnost da ostanemo vjerni svojoj uzvišenoj ljudskoj naravi čak i u nepovoljnim okolnostima.

Nenasilna komunikacija

Nenasilna komunikacija može pomoći preoblikovati način na koji se izražavamo i na koji čujemo druge. „Naše riječi umjesto uobičajenih automatskih reakcija postaju svjesni odgovori čvrsto utemeljeni u svijesti o tome što opažamo, osjećamo i želimo. Usmjerava nas na iskreno i jasno izražavanje, te istovremeno obraćanje pozornosti na drugoga s poštovanjem i empatijom.“ (Rosenberg, Nenasilna komunikacija, 25).

Ona se može primijeniti u različitim situacijama i u različitim kontekstima komunikacije: na primjer u obitelji, u ljubavnim i prijateljskim odnosima, u školama, u institucijama, u poslovnom okruženju, u različitim sporovima i sukobima, odnosno u svim situacijama gdje se susreću osobe.

U nenasilnoj komunikaciji možemo dublje doživjeti svoje potrebe i potrebe drugih i tako vidjeti svoje odnose u novom svjetlu te ih produbiti. Drugim riječima, ona nam može pomoći u oslobađanju od babilonskog sindroma te nas može ojačati u Nehemijinom putu obnove odnosa i zajedništva. A kako se konkretno živi nenasilna komunikacija moći ćemo vidjeti u nastavku našega puta razoružavanja riječi.