Utječemo se Tebi, Riječka Majko

s. Dobroslava Mlakić

Razvoj Družbe sestara Presvetog Srca Isusova 

Družba je tijekom 127 godina postojanja prošla mnoga sudbonosna iskušenja. Spomenimo samo dva progonstva iz Rijeke, najprije od Talijana 1920.,  a potom od komunističkog režima 1947. Do danas su se 132 sestre preselile nebeskom Ocu. Danas 76 sestara djeluje u šest hrvatskih biskupija i pronose karizmu svoje utemeljiteljice,  Službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić, svjedočeći da je njezino djelo – Božje djelo.

Zavičajno okruženje u kojem je stasala Majka Marija, u Trstu i u Rijeci, bilo je u političkom sustavu Austro-Ugarske Monarhije, a predominantan duhovni utjecaj i potpora bili su joj franjevci kapucini u Trstu i Rijeci. Oci kapucini bili su joj i duhovnici. Iz njihove korespondencije možemo pratiti slijed nastanka i razvoja same redovničke družbe.

Brojni spisi Marije Kozulić i 74 pisma kapucina  fra Arkanđela, te Konstitucije Družbe, dokaz su najvećeg utjecaja kapucina iz Camerina na njezin život i njezino duhovno i apostolsko usmjerenje.

Marija se kroz laičko poslanje pripremila za osnutak Družbe. Njezin je brat Nikola zapisao: „Utemeljiteljica je, sva obuzeta Božjom ljubavlju i brigom za napuštene, čeznula za većom savršenošću da živi prema jednom svetom pravilu i pod duhovnim vodstvom.“

Sretan je grad Rijeka

Marija je živjela laički život sa svim redovničkim sadržajima. Ustrojstvo Udruge nalikovalo je više redovničkoj zajednici, negoli društvu osoba u svjetovnim poslovima. Dana 22. veljače 1893. fra Arkanđeo piše Mariji: „Primit ćete Konstitucije, pažljivo ih pročitajte i prepišite i vidjet ćete lik s odjećom Kćeri Presvetog Srca Isusova skupljene u redovničku zajednicu, pa ćete mi javiti svoje mišljenje.“ A kapucin fra Karlo iz Pordenonea potvrđuje: „Sretan je grad Rijeka u kojem nastaje jedna Kongregacija koja ima svrhu vjerski odgoj siromašne mladeži.“

Marija je 19. travnja 1899. poslala Pravilo i Konstitucije mons. Antonu Mauroviću, senjsko-modruškom biskupu, s molbom za odobrenje i upute koje će katekizme rabiti na hrvatskom i talijanskom jeziku. Biskup je 6. srpnja te godine odobrio Konstitucije i time je kanonski osnovana Družba posvećena Presvetom Srcu Isusovu u Rijeci, na hrvatskom tlu. Samo mjesec dana prije toga, 11. lipnja, papa Leon XIII. enciklikom „Annum Sacrum“ najavio je posvetu cijeloga kršćanskog svijeta Presvetom Srcu Isusovu.

Marija Raspeta

Godine 1904. Marija je s četiri prve sestre odjenula redovničko odijelo i položila zavjete, uzevši ime  Krucifiksa, što znači Raspeta. Svoju je žuđenu želju za potpunim predanjem Bogu izrekla riječima:

„…Obvezujem se zavjetom i obećavam svemogućem Bogu, Njegovoj Presvetoj Majci, patrijarhu sv. Franji Asiškom i svim svecima da ću obdržavati Pravilo i Konstitucije Kćeri Presvetog Srca Isusova koje žive u zajednici, u siromaštvu, čistoći i poslušnosti.“ Zavjete je primio glasoviti riječki kapucin provincijal fra Bernardin Škrivanić.

Svrha ili karizma Družbe jest u tome da sestre žive Evanđelje u duhu sv. Franje Assiškoga i obdržavaju svete zavjete i radosno naviještaju dobrotu Božanskog srca pronoseći u svem svom djelovanju  duh ljubavi, naknade i zadovoljštine Srcu Isusovu, časteći posebno Isusa u sakramentu euharistije. Apostolsko poslanje jest odgoj i obrazovanje djece i mladeži, a osobito siromašne, naravno uvijek imajući u vidu potrebe vremena. 

Majci Krucifiksi životni cilj je bio služiti siromašnima, rubnima, napuštenima, kako bi ostvarila Blaženstva. Ona je u svom životu usvojila program Blaženstava. Goruća želja bila joj je da siromašne izvuče iz duševne i materijalne bijede, da im vrati dostojanstvo. A da bi to ostvarila uz odricanje od same sebe, trebalo je raditi organizirano.  Očita je bila potreba stvaranje redovničke zajednice koja usvaja isti program predanja Bogu i življenja za druge. Marijin životni projekt življenja „Blaženstava“ doveo ju je do stvaranja ili utemeljenja Družbe jer ona je najprije osnovala i izgradila Zavod za siromašnu i napuštenu djecu, a onda pristupila osnutku Družbe.

Providnost na djelu

Tek što je Družba bila u svom početnom rastu i razvoju i imala oko dvadesetak sestara u Zavodu u Rijeci, Majka Utemeljiteljica je od talijanskih vlasti prognana iz Rijeke u malo seoce Risiku na otoku Krku. Tamo će ostati pet godina i u vrijeme Prvoga svjetskoga rata. A prije Majčina odlaska na otok Krk, providonosno je Družba dobila jednu kuću od mještanke Marije Brusić. Majka je 1915. u njoj otvorila sirotište Dom sv. Josipa.

Majka je u svoj Riječki Zavod primala svu djecu, bez obzira na vjeru i narodnost. U to je vrijeme zamjenik ravnatelja Zavoda Presvetog Srca Isusova na Pomeriju u Rijeci bio svećenik don Luigi Maria Torcoletti, poznat po svojoj angažiranosti u provođenju talijanskih političkih planova za pripajanjem Rijeke Italiji. Upravo je on 16. srpnja 1916. premjestio, zapravo prognao Majku utemeljiteljicu iz Rijeke u Risiku. Majka je tom prigodom samo izrekla: «Fiat  Amor mio, Fiat» – Neka bude, Ljubavi moja, neka bude“!  Svoj je premještaj prihvatila s velikom vjerom, samozatajno i svetačkom poniznošću. Doživljaj nepravde uspjela je prihvatiti i pretvoriti u put života i svetosti jer se i tamo sva predala služenju siromašnima, koji su joj još više otkrili put nasljedovanja Krista, gladnoga, gologa i siromašnoga.

Sve za siromašnu djecu

Prvi svjetski rat prouzročio je još veće siromaštvo, nestašicu i glad. U Risiki, u teškim uvjetima, Majka Krucifiksa se sva stavila u službu siromašne djece. Za njihovo je uzdržavanje obrađivala zemlju, uzgajala domaće  životinje, radila ručne radove. U ime  siromašne djece i sama je prosila po otoku Krku i drugim otocima. K sebi je primala siročad, djecu iz brojnih i siromašnih obitelji, djecu bolesnih roditelja i drugih teških obiteljskih situacija.

Djeca iz risičkoga doma pohađala su osnovnu školu u Risiki. No, neku djecu s otoka  smještala je u svoj riječki Zavod radi škole i bolesnu djecu radi lakšeg liječenja u Rijeci.  I u Rijeci se u vrijeme Prvoga svjetskog rata osjećala velika nestašica i glad, a  prognana Majka Krucifiksa  je, možemo reći, poput prodanog Josipa egipatskog, slala u Rijeku u svoj Zavod  krumpir i žito i druge namirnice. Vjersku pouku svake je nedjelje održavala za vanjsku djecu i pripremala ih za svete sakramente, a u hladnim je mjesecima u kući okupljala na molitvu krunice do trideset osoba.

Za njezina djelovanja u Risiki, Krčkom je biskupijom upravljao biskup dr. Antun Mahnić. On je prigodom vizitacije sirotišta 1916. rekao: „Ovo je jedino sirotište koje imamo ovdje na otoku.“ Uvjerivši se u dobrotvornost risičkoga sirotišta i sam je postao dobročiniteljem. Majka utemeljiteljica se iz Risike u Rijeku vratila u prosincu 1919., bolesna i iscrpljena, a zbog slabog vida morala je na operaciju u Trst.

Biskup Antun Mahnić i Majka Marija Krucifiksa Kozulić utrošili su puno snage i vremena u skupljanju hrane, osobito u ratno doba, kako bi pritekli u pomoć potrebitima, biskup svome vjernom puku, a Majka svojoj siromašnoj djeci i siročadi. Ove dvije svete osobe, vrlo dobro su surađivale za dobrobit siromašnih i za njih se danas  vode kauze za proglašenje blaženima i svetima.

Odlazak hrvatskih sestara iz Rijeke

Nakon Prvoga svjetskog rata i D' Annuncijeve okupacije Rijeke 1919., došlo je do podjele mlade riječke Družbe na hrvatsku i talijansku zajednicu. Rijeka je Rimskim sporazumom 1924. godine i stvarno pripojena Italiji. Sestre Hrvatice morale su prebjeći u Risiku i Crikvenicu, na područje kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U tom razdoblju izbjeglištva iz Rijeke najveća im je podrška, pomoć i potpora bio  hrvatski književnik i pjesnik Vladimir Nazor. Može se reći da je on sestrama bio prijatelj i brat koji se za njih zauzimao kako kod društvenih tako i kod crkvenih vlasti. Nazor je u toj  neizvjesnosti u kojoj su se našle, izbjegle sestre pozvao u dječji Ladislavov dom u Crikvenici u kojem je on tada bio ravnatelj. A Majka Utemeljiteljica, već bolesna i nemoćna, oporučno im je ostavila Samostan i Sirotište u Risiki. Izbjegle hrvatske  sestre ponijele su svjedočanstvo o  svojoj Majci Utemeljiteljici kao nadasve krjeposnoj ženi, kako su zabilježile „koja vazda živi u prisutnosti Božjoj, ponizna i strpljiva, a u vlastitim očima najmanja i zadnja. Koliki je vijenac krjeposti resio ovu odabranu dušu“.

Nakon smrti Majke utemeljiteljice godine 1922. bilo je obostranih pokušaja sestara s hrvatske i talijanske strane da se ujedine, ali to nije dopustio riječki biskup mons. Isidor Sain. U novonastaloj društveno-političkoj situaciji hrvatska je zajednica sestara Presvetog Srca Isusova 1934. morala ponovno  dobiti crkveno priznanje redovničke zajednice dijecezanskog prava i „da svoj život i djelovanje uređuju prema pravilima Kongregacije, kojoj su dosad pripadale.“ Sestre su otvorile sirotišta u Crikvenici, Zagrebu i Slatini. Dakle, svi samostani sestara  bila su ujedno  i  Družbina sirotišta do Drugoga svjetskoga rata. Sestre tijekom tog razdoblja nisu mogle komunicirati sa svojom Kućom maticom u Rijeci i  često su govorile ali i zabilježile: „Mi želimo ostati vjerne Bogu, svome rodu i narodu i ostati  sestre Presvetog Srca Isusova prema karizmi svoje Majke Utemeljiteljice.“