Utječemo se Tebi, Riječka Majko

s. Dobroslava Mlakić

Djetinjstvo, odgoj i školovanje Marije Kozulić

Službenica Božja Majka Marija Krucifiksa Kozulić (1852.-1922.) utemeljiteljica Družbe sestara Presvetoga Srca Isusova, potječe iz bogatog plemićkog roda lošinjskih Kozulića, koji su sredinom 19. st. bili poznati brodograditelji, brodovlasnici i kapetani. No, padom Mletačke Republike i krizom pomorskog prometa izazvanim prijelazom od jedrenjaka na motorne brodove, Kozulići su se našli na prekretnici te se jedna grana toga roda pomorske obitelji Kozulić iz Malog Lošinja preselila u tadašnje riječko predgrađe, na Sušak, a druga u Veneciju. Oba pomorska grada bila su u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, s tim da je Rijeka tada bila industrijski i pomorski grad, veliko gradilište.

S izgrađenom dušom Kozulići su gradili brodove

Kozulići su podigli 1828. godine na Pećinama na Sušaku brodogradilište za građenje i popravak brodova. Bilo je to prvo poznato brodogradilište obitelji Kozulić izvan Lošinja. U njemu su se popravljali drveni jedrenjaci i gradili novi, prvenstveno za brodovlje Kozulića, koji su postali čuveni brodovlasnici i poslovni ljudi u Rijeci. To je brodogradilište bilo djelatno do 70-tih godina 19. stoljeća. Kozulići su bili uspješni poslovni, pošteni i časni ljudi poznati kao rodoljubi, čovjekoljupci i dobrotvori crkvenih ustanova. Kao članovi franjevačkog reda svoja su  dobra ostavljali riječkim redovnicima, franjevcima na Trsatu, kapucinima, redovnicama i siromasima. Sve to uvjerljivo govori o dubokoj pobožnosti kojom je bio prožet duh Kozulića.

Roditelji Marije Kozulić doselili su iz Lošinja u Rijeku i nastanili se na Pećinama na Sušaku, gdje im je Marijin djed kupio posjed na kome je bila njihova obiteljska kuća, odnosno vila.

Otac Ivan Matej (1818. - 1896.) rođen je u Malom Lošinju, a majka Katarina r. Supranić (1826.-1895.) rođena je u Velom Lošinju. Kozulići su na Malom Lošinju imali svoju privatnu kapelicu sv. Fabijana i Sebastijana i danas prepoznatljivu, a na Sušaku kućnu kapelicu Presvetog Srca Isusova.

Marija Kozulić je veći dio svoga života bila aktivna franjevačka trećoretkinja, a zatim  utemeljiteljica i redovnica. Živjela je i djelovala na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće na području triju biskupija; u Tršćanskoj i Koparskoj biskupiji, u Krčkoj biskupiji, a najveći je dio svoga života živjela i djelovala u Rijeci, gdje je preminula na glasu svetosti.

Bila je učiteljica i vjeroučiteljica, učiteljica glazbe, stranih jezika, učiteljica ručnih radova, pastoralna i karitativna djelatnica i graditeljica karitativnih i odgojno-obrazovnih ustanova. Uz pomoć franjevca kapucina fra Arkanđela iz Camerina utemeljila je 1899. u Rijeci Družbu sestara Presvetog Srca Isusova. Pokrenula je i izdavala dva časopisa Zavoda Presvetog Srca Isusova u Rijeci: Charitas od 1911. i  Godišnjak za obitelji od 1916. U rukopisu je sačuvana zbirka njezinih pjesama.

Sva predana vjerskom i moralnom odgoju

Marija je sav svoj život posvetila vjerskom i moralnom odgoju i obrazovanju siromašne i napuštene djece te gradnji karitativno-socijalnih ustanova u Trstu, Rijeci i Risiki na otoku Krku.

Majka Marija Krucifikse Kozulić oživotvorila je Evanđelje u svom životu i djelovanju jer su temelj njezina apostolskog poslanja evanđeoske riječi: „Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste“! (Mt 25, 40). Odabrala je geslo: „Utažiti žeđ raspetom Kristu“. Zbog njezinih velikih djela i iznimno krjeposnog i svetačkog života, u Rijeci je 20. listopada 2013. otvoren nadbiskupijski postupak za proglašenje blaženom i svetom Riječke Majke.

Marija je rođena 20. rujna 1852. u Rijeci, u uzornoj, kršćanskoj i brojnoj obitelji, a krštena šest dana kasnije u župnoj i zbornoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci. Na krštenju je dobila ime Marija Nikolina, ali se potpisivala uvijek samo Marija. U obitelji su je od milja zvali Mima. Krizmana je u istoj crkvi 26. rujna 1863. godine. Imala je desetero braće i sestara, od koji su odraslu dob doživjeli njih petero: Marija Nikolina, sestre Irena i Emilija i dva brata, Josip i Nikola.

Pisma oca i majke

Kakvo je bilo obiteljsko ozračje najbolje možemo saznati i procijeniti iz sačuvane obiteljske korespondencije između Marije i njezinih roditelja. Tu otkrivamo onaj nucleus koji je često puta primaran u formiranju jedne mlade osobe. U tom pogledu, s povijesnog i duhovnog aspekta, te posebno obiteljskog, iznimno je dragocjeno 25 sačuvanih pisama koje je otac uputio svojoj kćeri Mariji od prosinca 1861. do srpnja 1889. godine i 20 majčinih pisama. Očeva pisma su pravi biseri iz kojih zrcali lik osjećajnoga, plemenitoga i pobožnoga oca.

Kao moreplovac iz Cospolija (Carigrad), otac piše svojoj četrnaestogodišnjoj kćeri Mariji Kozulić:

„Moja najljubljenija kćeri! Kako si mi, moja najdraža? Kako napreduješ u školi i u glazbi? Sve želim znati o tebi. Mama me je izvijestila o preranoj smrti tvoje učiteljice i reče mi da te je potreslo kad si vidjela tako izbliza Božji naum s obzirom na sve ljude i kojem svi moramo prignuti glavu. No to nije dosta, nego naše srce mora ispuniti kršćansko predanje u Božju volju. Kad smo rasplakani zbog gubitka naših dragih tada trebamo ući u same sebe, pa reći sebi predaj se Božjoj volji kao kršćanin, kao kršćanka. Ne treba te smrt plašiti, sve nas čeka ista sudbina i blažen onaj koji umire u Božjem naručju.“

„Kako ide "Casta Diva" koju trebaš odsvirati za ispit? Želim ti da uspiješ odsvirati tu prekrasnu ariju onako kako to dolikuje jednoj molitvi kako bi ostali zadovoljni svi koji te budu slušali. Predstavi sebi da glazba  može dotaknuti i najtvrđa srca i razveseliti ih.“

„Ne želim ti ništa posebno reći s obzirom na čistoću tvoje osobe i tvojih zubi, jer vjerujem da si se već uvjerila koliko znači jednoj mladoj djevojci vlastita osobnost, jednostavne haljine i povrh svega primjereno i uljudno ophođenje prema svima. Ti ćeš uskoro trebati ući u svijet i bit ćeš radosna ako bude stvoreno dobro mišljenje o svem tvom ponašanju i svim tvojim namjerama. A neće te veseliti ako drugi stvore loše mišljenje o Tebi. Zbogom, draga Mima, primi s pismom i najnježniji očinski zagrljaj. Neka te Bog blagoslovi, kako ti to iz srca moli Tvoj voljeni Otac.“

U majčinim pismima uočavamo konkretnu brigu za svoju kćer koja živi u Trstu. Majka, za razliku od oca, često piše o manje važnim stvarima i o sitnim detaljima njihove svakodnevice. I ona, poput muža, iz pobožnosti počinje svoja pisma kršćanskim pozdravom: Budi hvaljen Isus i Marija, a završava upućujući svojoj kćerki majčinski blagoslov i zagrljaj. Članovi te obitelji isticali su se nadasve pobožnošću i vjernošću Crkvi.  Majka u pismu od 30. svibnja 1880. donosi jedan lijepi detalj o tome kako se cijela obitelj sabire oko kućnog oltara gdje zajednički i pojedinačno mole. Obitelj je osobito častila Gospu Trsatsku i u to marijansko i mornarsko svetište ona je s djecom odlazila moliti za očeva sretna putovanja po dalekim morima. U ovoj međusobnoj korespondenciji između majke i kćeri proizlazi visoki stupanj majčine vjere i pobožnosti koje je prožimao njihov međusobni odnos.

Dragocjena biljčica

U kratkoj Marijinoj biografiji njezin je brat Nikola zapisao: „Dragocjenu biljčicu roditelji su odgajali s velikom nježnošću i brigom u pobožnosti, strahu Božjem i žarkoj ljubavi prema Bogu.“ Premda su Kozulići nesumnjivo hrvatskog podrijetla, govorili su u obitelji i talijanskim jezikom, jer je to bio jezik obrazovanih i poslovnih ljudi u Rijeci, gradu koji je u političkom smislu bio izdvojen iz Hrvatske 1868. i pripojen Ugarskoj, pod čijom upravom ostaje do 1918. godine.

Marija je  završila osnovnu i učiteljsku školu kod sestara benediktinki u Rijeci, a sklonost prema glazbi razvila je od ranih godina kod privatnih učiteljica, svirajući najprije spinet, potom glasovir koji joj je otac kupio. U četrnaestoj godini za ispit iz glasovira otac joj piše neka odsvira ariju Casta Diva kao molitvu koja će taknuti sve slušatelje. U istoj godini umrla joj je i jedna učiteljica, a otac joj iz Kospolija piše neka se ne žalosti, „jer naše srce mora ispuniti kršćansko predanje u Božju volju.“ Marija je rano pomagala majci u kućnim poslovima i u odgoju mlađe braće i sestara. Nastavila je dodatno školovanje na Pedagoškom institutu u Goriziji u Italiji, stekavši zvanje i učiteljice zabavišta. Bila je i vrlo stručna u izradi raznovrsnih ručnih radova. Poznavala je više stranih jezika i davala satove iz francuskog i glasovira.

Dana 1. siječnja 1874. pristupila je riječkoj Bratovštini Bl. Djevice Marije od sedam žalosti. Članovi te Bratovštine bili su njezina uža i šira obitelj. Dana 4. siječnja 1877. stupila je u Treći pokornički red sv. Franje Asiškoga u Trsatskom svetištu, a 22. veljače 1878. položila je zavjete pod imenom s. Eleonora.

Nakon školovanja, Marija ostaje neko vrijeme u obitelji i u tom razdoblju redovno pristupa svetim sakramentima. Ispovjednik joj je bio kapucin fra Samuel Maurović (1841.-1900.). Fra Samuel piše Mariji u 27. godini njezina života: „Vrlo sam zadovoljan kad vidim kako si čvrsta u svojim dobrim odlukama, tj. da se želiš jedino svidjeti Bogu. Imaš pravo kad ne želiš tražiti ništa drugo osim Isusa. Ustraj, dakle, u dobrim nakanama da živiš samo za Isusa i ništa drugo. U 29. godini života moli duhovnika da položi doživotni zavjet čistoće. Duhovnik joj savjetuje neka pričeka s doživotnim zavjetom i to joj neće priječiti da bude sva Isusova. Krjepost djevičanstva povjerava Blaženoj Djevici Mariji. „Djevičanstvo je najdraža krjepost Bogu, a da ga očuvam, moram ga položiti u ruke Marijine“, govorila je naša Riječka Majka.