Osnove biblijske duhovnosti. Mojsijevo obraćenje

p. Niko Bilić, SJ

U jezgri biblijske duhovnosti zacijelo je fenomen obraćenja. Želimo li ga istraživati, gotovo nezaobilazno dolazimo do specifičnoga trenutka Mojsijeva obraćenja kada se iskusni izbavitelj naroda našao u Božjoj školi. Riječ je o odlomku u 34. poglavlju Knjige Izlaska koji možemo u pravom biblijskom smislu čitati pod naslovom: Započni iznova!

U središtu tog teksta nalazi se presudna, velika objava Božjega milosrđa koja obilježava cijelo Sveto pismo. Na vrhuncu svete gore odzvanja nova dubinska definicija svetog Božjeg imena „Jahve”. Sam Gospodin progovara (Izl 34,6). Najprije dvaput izriče svoje biblijsko ime, a zatim niže blažena svojstva koja će postati formula i ponovit će se mnogo puta u svetopisamskim tekstovima, uključujući i one koji su teški i prijeteći. On je milosrdan. Milostiv je, iskazuje naklonost. Dugoga je daha. Bogat je privrženošću i pouzdanošću. To je njegova solidarnost i povezanost s nama, njegova vjernost i istinitost. Štoviše, revnost Božja koja se kasnije dodatno iznosi kao njegovo ime (Izl 34,14), očito se sastoji baš u ovim svojstvima. Bog je revan u svom beskrajnom milosrđu. Pred takvom objavom stoji Mojsije u ključnom času svojega života.

Poštovani slušatelji Radio Vatikana zahvalno se javljam iz naše Zaklade Anamarija Carević, zaklade za obnovu bazilike Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra u središtu Zagreba, svjestan da u Zakladi čuvamo uspomenu na sve ono Božje u životu djevojčice koja je stradala kao izravna žrtva velikog Zagrebačkog potresa i da smo postali jedna od veza domovinske s iseljenom Hrvatskom. Hvala vam na svemu što činite za nas! I ovaj put suradnju s Filozofsko-teološkim institutom Družbe Isusove ostvarujemo na temi obraćenja kao jednoj od osnova biblijske duhovnosti.

Mojsije je u visinama Božje gore po Božjem nalogu (Izl 34,2) koji ovaj put izričito traži da on bude posve sam (34,3). To je Mojsijeva korizma, jer za razliku od prvi put (24,18), sada je 40 dana u postu (Izl 34,28). Tu ga Gospodin pohađa u oblaku (34,5), koji je u Bibliji znak otajstva i sve tamo od Noe upozorava na Božju prisutnost. Povijest je poznata. Izišavši iz Kuće ropstva, prešli su Crveno more i došli do Sinaja gdje s Bogom sklapaju Savez. Kad se Mojsije dugo zadržao u razgovoru s Bogom na vrh gore, prave si tele saliveno od kovine i klanjaju mu se, tek što su bili svojom voljom Bogu rekli „Da!”, pa će biti žestoko kažnjeni. Mojsija potom Bog još jednom zove k sebi.

Za Mojsija je jasno. Pa to je nova, intenzivno produbljena objava Božjega imena! Prvi put čuo je: „Ja sam koji jesam.” (Izl 34,14). Bit ću tko god da ću biti – u gorućem grmu ili na vrhuncu planine s gromovima i munjama, u blagom lahoru ili u oluji, u stupu od ognja ili u gustoj tami. Bijaše to objava Božje uzvišenosti, potpune slobode i budućnosti. A sada mu Bog otkriva svoje srce, milosnu nutrinu svojega božanstva, sličnu majčinskoj utrobi koja dijete štiti, hrani ga, daje mu da raste. Dapače, u prethodnom razgovoru s Bogom već je Mojsije čuo – s istom formulacijom kao prvi put – kako ga Gospodin vodi od onoga izvanjskoga u duhovnu, milosrdnu nutrinu. Već tada nanovo je definirao sveto ime Jahve, govoreći: „Milostiv sam kome sam milostiv; smilovat ću se kome ću se smilovati.” (Izl 33,19).

A sada mu Bog objavljuje da čuva svoju privrženost tisućama naraštaja, da se brine za onu krivnju koju su na sebe navukli roditelji pa onda i nedužnu djecu opterećuju time (34,7). Vjerojatno se srž i osnova milosrđa razjašnjava baš u ključnoj najavi da Bog nosi – što u biblijskom jeziku znači oprašta – cjelinu čovjekove grešnosti. Opisana je trostruko kao krivnja, kao prijestup protiv svetoga Zakona i napokon kao grijeh – promašaj i pogrešan potez. Kad pak čitamo da Bog odnosi – oduzima grijeh, odmah razumijemo odakle Ivanu Krstitelju osnovica da prepozna Jaganjca Božjega (Iv 1,29)! Za naše oslobođenje od zlokobnog tereta grijeha traži se Božja moć. Samo on može odnijeti grijeh svijeta.

A gdje je tu Mojsijevo obraćenje? Pred nama je div-junak koji je i protiv svoje volje pristao na silan pothvat, koji mu Bog zadaje, pa ga je uz punu mjeru muke uspješno izveo: doveo je narod do Saveza s Bogom. A onda se sve srušilo! Prije novog susreta s Bogom nalazimo ga opet kao da je na početku. On moli: „Objavi mi svoje putove!” (Izl 33,13). Sam se je do toga doveo kad je razbio ploče Saveza („razbio je” 32,19), što Gospodin izrijekom spominje („razbio si” 34,2). Uništio je osnovni dokument. Premda je u uspjeloj molitvi prije toga bio tražio da Bog smiri svoj božanski gnjev (32,10-12), sam se prepustio bijesu (32,19.22). Dapače – usuprot svemu biblijskom redu – kazna za one koji su se klanjali zlatnom teletu izvršena je „po Mojsijevoj riječi” (Izl 32,28).

Na takvoj pozadini jasne su nam restrikcije koje mu potom Bog najavljuje (Izl 32,22.23). Nema više susreta licem u lice! Mojsije se treba sakriti u jednu pukotinu u stijeni, Gospodin će ga svojom rukom prekriti kad bude pred Mojsijem prolazio tako da ga Mojsije može vidjeti samo s leđa. Ova su ograničenja toliko jaka da ulaze i u umjetnost i u teološka promišljanja. Ali Božja silna pedagogija koja Mojsija vodi do obraćenja nadilazi nas! Sve su najavljene restrikcije naime izostavljene. Nema ih! Gospodin se u svojoj dobroti spušta k Mojsiju (Izl 34,5), naznačujući tim teološkim silaženjem onaj vrhunac koji poznajemo iz Novoga zavjeta kad će se Mesija odreći svoje jednakosti s Bogom (Fil 2,6). Ponizit će sama sebe (Fil 2,8).

Obraćenje Mojsijevo vidi se u spremnoj, istodobnoj adoraciji. Pred veličinom Božjega milosrđa on „smjesta pade na zemlju i pokloni se” (Izl 34,8). Glavni, trajan plod Mojsijeva susreta s Bogom svakako su nove ploče Saveza (34,28). Ali u našem istraživanju biblijske duhovnosti osobito uočavamo Mojsijev silan korak naprijed od fasciniranosti Božjom slobodom, uzvišenošću i moći do unutarnje spoznaje Gospodinove sućuti i povezanosti s nama. Molitva koju iz svojega klanjanja upućuje Bogu pokazuje nam dokle sada Mojsije ide, smjerno i odvažno. Gospodina, koji je vidio štovanje zlatnoga teleta i odlučio: „Neću više s vama ići!” (Izl 33,3), Mojsije moli: „Pođi!” (34,9). Suprotno svetoj pouci i zapovijedi da molimo: „Budi volja tvoja!” (Mt 6,10), suprotno podložnoj molbi ponizne službenice Gospodnje: „Neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1,38), Mojsije, dodirnuvši tajnu Božjega milosrđa, traži, evo, od Boga da promijeni svoju volju.

Mojsije se nesebično izlaže kao posrednik i zagovornik, svrstava se zajedno s narodom. Ako je on stekao milost u Božjim očima, neka Gospodin pođe sa svima njima (Izl 34,9). Vrhunac Mojsijeva obraćenja zacijelo se najviše vidi u njegovu iskrenom kajanju. Prije je njih optuživao i isticao: „To je vaš grijeh!”, upozoravajući na grozotu klanjanja zlatnomu teletu (Izl 32,30). Sada Mojsije usrdno moli: „Oprosti nam naše grijehe, naše opačine!” (Izl 34,9). Toliko snažno i duboko prodire u Mojsijevu dušu objava Božjega milosrđa.

Najmilije nam je kad čitamo čuveni izvještaj da je Mojsiju od ovog susreta s Bogom iz lica izbijala svjetlost (Izl 34,29.30.35). Obraćenje ima svoj vanjski znak. Blažen je to, utjelovljen i trajan plod Božje objave, kad koža na njegovu licu zrači i isijava sjaj Božje ljubavi. Možemo si lako predočiti kako je to moglo biti ako smo imali prilike susresti se primjerice sa svetom Majkom Terezijom ili našim dragim slugom Božjim, ocem Antom Gabrićem.