Pratiti osobe na putu nade. JRS-ovi susreti za mlade
Biti nekome podrška na putu sazrijevanja i izgradnje u odraslu, samostalnu osobu posebna je uloga koju najčešće imaju roditelji, bake, djedovi i prijatelji. No u životu ljudi koji su morali napustiti svoj dom te sigurnost i toplinu koju on pruža, tu ulogu često preuzimaju drugi – dotad nepoznati ljudi koji u sebi prepoznaju spremnost i snagu pružiti podršku koju inače možda ne bi imali od koga primiti.
Na taj način Isusovačka služba za izbjeglice (JRS) prati mnoge mlade migrante na njihovu putu odrastanja. Ono po čemu se ta pratnja razlikuje od uobičajene pomoći jest nastojanje da bude cjelovita: upoznati osobu, razumjeti što joj je doista potrebno te biti uz nju ne samo u trenucima krize, nego i u trenucima radosti i važnih životnih postignuća.
Jedna od inicijativa kroz koju se ta pratnja konkretno ostvaruje jesu JRS-ovi susreti za mlade, koji svakog mjeseca okupljaju korisnike i volontere migrantskog podrijetla, ali i mlade iz Hrvatske. Na posljednjem susretu, održanom prošle subote, sudionici su zajedno upoznavali povijest grada Zagreba – doma koji je nekima nov, a nekima već dobro poznat.
Tom prilikom JRS-ova volonterka i licencirana turistička vodičica Samanta povela je pet mladih migranata, kojima se pridružila i jedna volonterka, u upoznavanje povijesne jezgre Zagreba. Od Trga bana Jelačića i Manduševca, uz koji je vezana najpoznatija legenda o nastanku grada, put ih je vodio prema Kaptolu i zagrebačkoj katedrali, stoljetnom duhovnom središtu Zagreba. Nastavili su prema Gornjem gradu, mjestu na kojem se kroz povijest oblikovao politički život grada, a poslije i hrvatske države. Kroz priče o ljudima, događajima i znamenitostima, Samanta je sudionicima približila društvo koje danas postaje njihov novi dom.
Nakon razgledavanja, susret se nastavio u obližnjoj pizzeriji, gdje su svi živo izmjenjivali dojmove, pitanja i nadanja koje je u njima probudila priča o povijesti Zagreba.
Pratiti znači biti uz čovjeka koji traži bolji život i podupirati nadu koja ga vodi naprijed. Zato je papa Lav XIV, pozivajući se na papu Franju, migrante nazvao „misionarima nade” – ljudima koji se usude napustiti poznato i potražiti negdje drugdje dostojanstveniji život. U tome ostvaruju svoje ljudsko pravo, ukorijenjeno u dostojanstvu koje im je dao Bog.
