Svetkovina Presvetoga Trojstva. Riječ Božju tumači vlč. Kristijan Kolonić

vlč. Kristijan Kolonić

Svetkovinu Presvetoga Trojstva mogli bismo sažeti u rečenicu: „Misterij Boga i Misterij čovjeka“. Već na samu pomisao Presvetoga Trojstva od onog „najmanjeg“ pa do onog „najvećeg“ u svakom smislu te riječi, ostaje nešto nedorečeno, nešto neshvatljivo, nešto za što čovjek ostaje zakinut. A tu zakinutost ili taj „nedostatak“ nadopunjava upravo prava i živa vjera.

U osjećaju malenosti i nemoćnosti, suvremeni čovjek koji teži da mu sve bude shvatljivo ili dohvatljivo, prije svega može ostati zbunjen u onome času kada razmišljajući, pa čak i u molitvi, pokušava shvatiti nešto više i veće od sebe. U toj „glavobolji“ koja ga može zadesiti, pomoć i lijek mu mogu biti riječi koje nam Sveto pismo donosi u svetkovini Presvetoga Trojstva.

Čitanje iz Knjige Izlaska govori nam prije svega o obnovi saveza nakon grijeha idolopoklonstva zlatnom teletu kao i razbijanja ploča Zakona. Ako bolje pogledamo, upravo u tom ozračju Mojsiju, koji je imao želju vidjeti Boga i njegovu slavu, Gospodin odgovara da to čovjeku nije moguće postići. U Knjizi Izlaska zanimljivo je primijetiti kako oblak – jedan od simbola Božje objave, postaje simbol koji u isto vrijeme nešto skriva, ali u isto vrijeme nešto i otkriva. Taj isti oblak objavljuje lice Boga koji želi biti na raspolaganju ljudima i pratiti ih na njihovom putu, a s druge pak strane čini ga nedokučivim u potpunom gledanju, jer oblak koliko god proziran bio ipak ostavlja jedan dio neotkrivenim do kraja.

Vjerujem da smo nebrojeno puta u svojem životu i mi sami čeznuli otkriti nešto do kraja. U tim traženjima sigurno se barem jednom našao i Bog. No, uzmemo li u obzir usporedbu s oblakom o kojoj razmišljamo, ipak shvaćamo da za naše dobro - za oči naše duše i srca - nije dobro ugledati potpunu svjetlost jer za nju nismo spremni.

Evanđelist Ivan, otkriva nam u Evanđelju kako se misterij Trojedinog Boga nazire u nama ljudima ipak u nečem prihvatljivom, a to je ljubav. U ljubavi triju božanskih osoba, ali i ljubavi Božjoj prema čovjeku.

Kada bismo nekome trebali objasniti, protumačiti ili ga uputiti u to kako to Bog ljubi svijet i čovjeka, vjerujem da bi bilo dovoljno pročitati ovaj Ivanov odlomak i ostaviti čovjeka da sam osjeti djelotvornu Božju ljubav u svojem srcu, a koja se daruje za nas po dolasku Sina na svijet.

Budući da ljubav unutar odnosa Presvetoga Trojstva nije mogla ostati zatvorena samo u tom odnosu, Bog šalje Sina na svijet i Duha koji će neprestano podsjećati na vrijednost i važnost jedne posebne ljubavi koja se darovala za nas – na drvu križa.

Osjetimo li ikada da ne ljubimo dovoljno ili da nismo dovoljno ljubljeni, možda bi kao ispit savjesti ili kao orijentir mogli uzeti ovaj odnos Presvetoga Trojstva – neshvatljiv i nerazumljiv do kraja, ali vrijedan za razmišljanje i razmatranje ne samo u ovome času, nego u svakome danu kršćanskoga života.