Osnove biblijske duhovnosti. Molitva kraljice Estere

p. Niko Bilić, SJ

Čuvenu molitvu kraljice Estere mnogi jako dobro poznaju, a svima je omiljena. Estera je izriče na dvoru kao kraljica golema Perzijskog carstva sa 120 satrapija i pokazuje da je ona, koja će stupiti pred kralja da spasi svoj narod, najprije zagovornica pred Bogom. I opet se nalazimo pred jednim tekstom koji nas izvrsno podsjeća na rast Svetoga pisma. Ova je molitva u Esterinoj knjizi koja se nalazi u trećem dijelu Hebrejske Biblije, u Spisima, ali ova je molitva grčki dodatak. Septuaginta, prvi i najvažniji prijevod Biblije na grčki jezik, voli istaknuti psihološke elemente i sadržaj molitve pa ih pridodaje.

Cijenjeni slušatelji Radio Vatikana, Papinskoga radija, radujem se ovoj prilici da iz naše Zaklade Anamarija Carević, zaklade za obnovu narodnoga svetišta Srca Isusova i izgradnju pastoralnoga centra u Zagrebu, o petoj godišnjici našega djelovanja mogu s vama razmotriti ovu iskrenu teološku molitvu u četvrtom poglavlju Knjige Esterine. Činim to u zahvalu svima vama, našim dobročiniteljima, ostvarujući ujedno plodnu suradnju s Filozofsko-teološkim institutom Družbe Isusove u Zagrebu.

U našem studiju biblijske duhovnosti odmah uočavamo prvu osobinu ove molitve, a to je Esterina iskrenost i otvorenost. Ona prepoznaje i pred Bogom izriče svoje unutarnje stanje. Bog zna njezinu tjeskobu i strah. Ona traži da je Bog oslobodi od uplašenosti. I u početku i pred kraj svoje molitve kao svojevrsnu inkluziju ističe svoju ostavljenost, ponavljajući: „Nemam nikoga nego tebe.” Vraća se, takoreći, na ono izvorno što u Pismu nije dobro: da čovjek bude sam (Post 2,18).

Bitna karakteristika biblijske molitve jest „izliti dušu svoju“ (1 Sam 1,15) – kako svoju molitvu opisuje Ana, majka Samuelova. Estera u molitvu ulazi svim bićem, s realnim stanjem svojega srca. Bogu svome jasno kaže kako joj je: Premda je na kraljevskome prijestolju, nemoćna je! Esterina nam je molitva osobito draga jer se ona i tijelom pripravlja na molitvu. Ostavlja sjajno odijelo i miomirise, uklanja ukrase, u tijelu se ponizuje. A kad glavu posipa pepelom, podsjeća nas odakle svjetski omiljen običaj za početak korizme.

Prije molitve ona poziva cijelu zajednicu pripadnika Božjega naroda, koji se nalaze u Perziji, na molitvu i tako se prvi put očituje kao voditeljica što je važno u njezinu osobnu razvoju. Još uvijek su u progonstvu, nisu na svome, još uvijek su izvan domovine te čine dijasporu – raseljeni su. Estera ih poziva na post jer prijeti velika nevolja. Post ovdje dobiva oba značenja. S jedne je strane izraz tuge i jada, straha pred prijetnjom. S druge strane post je priprava za akciju koja dolazi, spremanje za aktivnost. „I ja ću postiti“ (Est 4,16) veli Estera, naznačujući kako počinje njezina priprema za odlučan zagovornički čin.

Kad jedna kraljica o Bogu govori: „Ti si kralj naš”, to onda ima puno značenje. Ona prepoznaje tko doista ima vlast. Štoviše nad svim bićima, koja nadilaze nas ljude i kojima se možemo klanjati, prema njezinu tumačenju Bog kraljuje. Ne traži ona tek spas za svoj narod, nego iskazuje svoj teološki interes da Bog svoje kraljevsko žezlo ne predaje idolima i lažnim bogovima.

Dirljiv je Esterin pogled na samu sebe kojim se dvaput definira kao službenica Gospodnja i tako potvrđuje starozavjetni temelj za slavni odgovor Isusove Majke Marije pred anđelom. Estera svoje povjerenje zasniva na iskustvu da je Bog poznaje. A kad to molitveno formulira: „Tebi je sve poznato, ti znaš.”, odmah prepoznajemo pozadinu za Petrove riječi Isusu u najdirljivijem uskrsnom razgovoru: „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato...” (Iv 21,17).

Prije nego će, dakle, stupiti pred kralja i tako ući u povijest kao posrednica i zagovornica za spas naroda, Estera to čini pred Bogom. U molitvi otkriva kako nije tek od nekog obraćeničkog doživljaja i od odrasle dobi, nego od djetinjstva ona je slušala o Bogu koji je izabrao svoj narod i koji je vjeran. Na dirljiv način Estera nam otkriva intimu svoga srca i ustanovljuje kako je, unatoč svim slastima dvora, jedino veselje nalazila u Gospodinu, Bogu Abrahamovu.

Kad u molitvi govori u množini: „sagriješili smo”, onda pokazuje da se doista kao posrednica pridružuje svemu narodu i u ime svih izriče kajanje. Među najvrijednije osobine njezine molitve pripada Esterino konkretno traženje onoga što joj potrebno. Blago nama ako se na Boga oslanjamo u onome što nam je životno važno! Esterina je molba odličan primjer. Za svoj opravdan strah ona traži od Boga rješenje i moli: „Ohrabri me!” Posve određeno traži ono što joj je potrebno da stupi pred kralja Ahasvera i moli: „Stavi u moja usta pravu riječ!” Tako se teološki vrlo dalekosežno vraća na prvu dužnost i osnovno obilježje biblijskih proroka koji najprije trebaju prihvatiti da Bog svoje riječi stavi u njihova usta (Pnz 18,18), da ih svojom riječju nahrani. Za odraslu osobu u snazi dati drugome da me hrani znači najvišu sferu bliskosti.

Među osnovama biblijske duhovnosti ova se molitva ističe jer se Estera ne zaustavlja na samoj sebi, nego gleda na cjelinu prilika u kojima se nalazi Božji narod i realno gleda na prijetnju. Knjiga Esterina osim toga izvrsno pokazuje kako opaki pothvat koji ide za tim da pobije čitav Božji narod počiva na sitničavoj osobnoj zamjerci, na povrijeđenoj taštini jednoga čovjeka, koga je, eto, uvrijedilo što mu nije iskazana gesta počasti koja mu pripada. Kako je to često u našem svijetu da se bitne odluke donose na temelju osobne taštine!?

Esterina molitva obilježava ključan preokret u Knjizi. Ispočetka morala je kao strankinja u Perziji tajiti svoje podrijetlo, pa ni ne koristi svoje izvorno ime Mirta. Zapravo na najviši položaj ona dolazi pasivno: svojim prirodnim darovima stječe naklonost i tako se uspinje do vrha. Zatim, premda je kraljica na čelu perzijskoga carstva, ona ponajprije uopće ne zna za bitan problem koji pokreće cijelu povijest u ovoj knjizi, a to je zlokoban plan da njezin narod bude uništen, pobijen, zatrt (Est 3,13; 7,4). Tako bilježi pisac s ponavljanjem da naglasi opaku opasnost.

Esterina molitva izvire iz onoga stupnja njezina duhovnog razvoja kad je spremna uložiti život. Psihološka je puna zrelost kad je za prave vrednote čovjek spreman posve se dati. „Ako treba poginuti, neka poginem!” – veli Estera i onda se ovom svojom molitvom sprema za odlučan korak koji će donijeti sretan rasplet. Molitva joj je kontemplacija kao priprava za akciju. Omogućit će joj iskorak koji joj očito nije lak, ali će naići na susretljiv odgovor kralja i svojim će potezom otići na korijen problema da ga riješi. Tipično biblijski: zlotvor, začetnik paklenskoga nauma, zaglavit će na vješalima koja je sam drugome pripravio. Ukupan rezultat je silan: Tuga će se pretvoriti u radost, a Estera koja je do sad tek imenom bila kraljica to sada uistinu postaje jer ona donosi zakon o novom blagdanu – zakon koji vrijedi za sve i vrijedi trajno.

Estera nas svojom molitvom vodi do velikog i svetog Gospodara ljudske povijesti, do dobroga Kralja koji od prvoga časa prati naše korake. Kraljica nas Estera bodri da pred Bogom bez prikrivanja pogledamo i osjetimo tko smo. Nećemo se zaustaviti samo na vlastitoj ugodnosti, nego otvaramo svoje oči i svoje ruke za Božja velika djela, da budemo suradnici. Esterin primjer hrabri nas da budemo pripravni proći i posred doline smrti jer Bog je uz nas. On je jedini ispunjenje za kojim žudi naša duša; tako naša radost – po njegovoj volji – može biti potpuna. S Esterom odvažno se predajemo u Božje ruke. Ponizno molimo da nam Gospodin daruje svoju riječ, koja život daje, pa da s proročkim srcem i proročkim ustima donosimo Božje spasenje cijelom njegovu narodu.