Svetkovina Tijelova

Marito Mihovil Letica

U kalendarskome hodu kroz godinu približavamo se blagdanu Tijelova, svetkovini Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Posrijedi je pomični blagdan (u Hrvatskoj i praznik, neradni dan), a ove ga godine slavimo 4. lipnja. Svetkuje se na spomen Isusova ustanovljenja Euharistije na Veliki četvrtak. Tijelovo dolazi u četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva, a to je deveti četvrtak poslije Uskrsa. Na svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove održavaju se svečane tijelovske procesije u kojima vjernici nose Presveti oltarski sakrament u ophodu po mjestu ili dijelu grada, pri čemu svećenici i vjernički puk zastanu na četiri stajališta (“sjenice”) gdje se naviješta evanđelje na sve četiri strane svijeta te se snagom Presvetoga podjeljuje blagoslov.

K tomu je uputno podsjetiti da se u nekim našim krajevima Tijelovo još zove i “Brašančevo”, što asocira na brašno od kojega se mijesi kruh, također i pripravlja hostija. No, uzmemo li u obzir dijakronijsku semantiku ili mijenjanje značenja određenih riječi tijekom vremena, tijekom brojnih stoljeća, bit će manje sigurno da naziv “Brašančevo” dospijeva od brašna u današnjemu značenju dotične riječi. Naime, nekoć se riječ “brašno”odnosila općenito na hranu, na svu čovjekovu hranu, što nam među mnogobrojnim primjerima iz povijesti hrvatskoga jezika i književnosti potvrđuje i Marko Marulić u “Juditi” gdje kaže: “Ter jim pusti okol pun vina i brašna svakoga.” To nas starije značenje nimalo ne udaljava od Tijelova, nego nas, upravo suprotno, puninom obaju značenja, nekadašnjeg i današnjeg, još više približava ovomu blagdanu. Prisjetimo se u tome smislu Isusovih riječi iz 6. poglavlja “Evanđelja po Ivanu”:

“Zaista, zaista, kažem vam: / tražite me, / ali ne stoga što vidjeste znamenja, / nego stoga što ste jeli od onih kruhova / i nasitili se. / Radite, / ali ne za hranu propadljivu, / nego za hranu koja ostaje za život vječni: / nju će vam dati Sin Čovječji / jer njega Otac – Bog – opečati.” (Iv 6,26-27)

Blagdanom Tijelova želimo potvrditi i obnoviti vjeru u Bogočovjeka Isusa Krista, čijim je utjelovljenjem, ulaskom u čovječje tijelo – Bog postao čovjekom – jednim od nas, nama u svemu jednakim, osim u grijehu. Sve to imajmo na umu dok gledamo podignutu hostiju, dok primamo pričest, dok klečeći molimo pred svetohraništem, dok u procesiji slijedimo pokaznicu s Presvetim.

Čut ćemo Isusove riječi zabilježene u 6. poglavlju “Evanđelja po Ivanu”: “Ja sam kruh živi / koji je s neba sišao. / Tko bude jeo od ovoga kruha, / živjet će uvijeke. / Kruh koji ću ja dati / tijelo je moje – za život svijeta” (Iv 6,51). To uvelike podsjeća na retke iz 11. poglavlja “Prve poslanice Korinćanima” gdje je apostol Pavao zapisao: “Doista, ja od Gospodina primih što Vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: ‘Ovo je tijelo moje – za vas’” (1 Kor 11,23-24).

Isus sebe predstavlja kao kruh i daje se “blagovati”, a riječima “tijelo je moje – za život svijeta” i “tijelo moje – za vas” Isus pokazuje puninu svojega samopredanja za nas, to jest za život čovjeka i život svijeta. Isus nam ne daje neživi kruh, nego nešto osobito živo, najživlje – svoj život, božanski život, koji je vječan. Pričest je blagovanje božanskoga života koji nam samopredajom daruje Bogočovjek Isus Krist.

Neka bude blagoslovljena svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove!