Četvrta vazmena nedjelja. Riječ Božju tumači fra Ivan Lovrić
fra Ivan Lovrić
Evanđeoski odlomak o dobrim i lošim pastirima slijedi neposredno iza zgode kad je Isus ozdravio čovjeka slijepa od rođenja. Budući da se ozdravljenje zbilo u subotu, dežurni revnitelji farizeji su verbalno nasrnuli i na donedavnog slijepca i na Isusa. Ta se rasprava iz devetog poglavlja Ivanova evanđelja prelijeva u deseto, kad Isus farizejima kreće pričati prispodobu o ovčinjaku i kradljivcima koji k ovcama ne ulaze kroz vrata, nego kriomice, preskačući ogradu. Pastir, naprotiv, ulazi na vrata, i ovce njegove idu za njim jer poznaju njegov glas, a on svaku ovcu zove njenim imenom.
Farizejima je vjerojatno bio poznat oštar govor o lošim pastirima još od proroka Ezekiela. Njega je Bog poslao da prorokuje protiv Izraelovih pastira koji napasaju sami sebe, a zanemaruju stado: „Nemoćnih ne krijepite, bolesnih ne liječite, ranjenih ne povijate, zalutalih natrag ne dovodite, izgubljenih ne tražite, nego nasilno i okrutno njima gospodarite. I tako se ovce raspršiše nemajuć’ pastira, i raspršene postadoše plijen zvijerima. … Evo me na pastire! Ovce svoje tražit ću iz ruku njihovih i neću im dati da mi više stado pasu ni da sami sebe pasu. … Sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti!“ Sličnim tonom nastavlja i Isus farizejima, govoreći kako kradljivcima nije do dobrobiti ovaca, nego do onoga što od njih mogu dobiti.
Ovaj odnos pastira i ovaca klasična je slika pastoralnog odnosa Crkve i naroda. Dobar pastir poznaje svoje ovce i njihove potrebe pa za njih izabire dobre pašnjake i vodi ih na njih. Dobar pastir je dobar upravo zbog toga što brižno skrbi za svoje ovce i poznaje ih. On ne samo da brine za stado, nego brine i za svaku ovcu pojedinačno. Svakoj zna ime, svakoj je blizak i svaku brižno pazi. Ima jedna dobra misao o Bogu koji nije kao vojskovođe ili političari koji ljude broje u skupinama i tisućama…Bog, naprotiv, zna brojati samo do jedan. Velika je utjeha to svakoj ovci, a ovca je svatko onaj koji je povjerovao pastiru zato što je u njegovom glasu i brizi prepoznao Božji glas i Božju brižnu blizinu.
Isus sam sebe samosvjesno predstavlja kao dobrog pastira koji je došao zato da mu ovce život imaju, i to u izobilju da ga imaju. Život u izobilju je život čiji se odnosi temelje na povezanosti s Isusom i puni su povjerenja i otvorenosti. Gdje se ništa nikome ne otima, nego se živi zajedništvo kroz međusobno davanje koje ne traži svoje. Ovce žive od dobre paše, a čovjek od istine…od osjećaja da je voljen od Boga. Jer čovjeku je potreban Bog koji mu je blizak i koji ga uvodi u smisao života pokazujući mu putove prema dobru.
Govor o dobrim i lošim pastirima prvenstveno se tiče svećenika, a onda i bilo kojih drugih vođa, roditelja ili skrbnika... Onaj koji brine o nečemu, pogotovo o nekomu, mora imati srce osjetljivo za glad i potrebe onih koji su mu povjereni, mora uvijek željeti njihovu dobrobit i nikad ne smije ići na njihovu štetu, pa ni po cijenu vlastitog života. I ovo nije nikakva floskula jer je Isus svojim životom i smrću pokazao kako se biva dobrim pastirom. Dobar pastir stječe autoritet zbog svoje dobrote, brižnosti i autentičnog života, a ne samo zato što je postavljen na određenu poziciju moći. Danas živimo u vremenu koje je vrlo izazovno za pastire i nerijetko imamo osjećaj da je mnogo teže vidjeti dobre pastire u odnosu na one nedobre. Pitanje je samo imamo li brižno srce za svoje pastire i jesmo li svjesni da su i oni samo slabi i krhki ljudi, potrebni naših molitava, razumijevanja i blizine.
