Treća vazmena nedjelja. Riječ Božju tumači fra Josip Repeša
fra Josip Repeša *
Mir vama!
Danas nas Evanđelje vodi na put u Emaus, gdje susrećemo dvojicu učenika – razočaranih, potištenih, zbunjenih. Njihova putovanja, baš kao i naša, nisu samo geografska. Emaus nije mjesto koje možemo sa sigurnošću pokazati na karti; Emaus je naša stvarnost – prostor svakodnevnog života, s njegovim brigama, razočaranjima i nadama koje nisu ostvarene.
Učenici lutaju, razgovaraju, izražavaju svoje nezadovoljstvo: očekivali su više, nadali se da će Crkva, zajednica koju vole, ispuniti njihova očekivanja. Ali nisu samo tugovali zbog Isusove smrti. Čuli su i za Petrovo zatajenje, Judinu izdaju, za one koji su pobjegli pred opasnošću. Ostao je samo apostol Ivan. Sve to nije ohrabrivalo, već produbljivalo njihovu tugu i osjećaj usamljenosti.
Koliko puta i mi u životu i vjeri osjećamo istu tugu? Koliko često gledamo Crkvu, zajednicu, ljude oko sebe i mislimo: „Očekivali smo više, nadali smo se, ali ništa se ne ostvaruje…“ Lutamo poput učenika prema Emausu, noseći u srcu sumnje, razočaranja i unutarnje boli.
Ali upravo tada Isus dolazi. Približava se, sluša nas, vodi nas kroz Pisma, ali i dalje očima našim ostaje neprepoznat. Ne vidi se u običnom obliku, ne otkriva se u rutini i površnom obredu. Učenici Ga prepoznaju tek u lomljenju kruha, u zajedništvu stola i Euharistije. Svetoj misi! Tek tada im se otvore oči, a srca im ponovno oduševljeno zbore.
Ovo je poruka i za nas: unatoč slabostima, izdaji, razočaranjima, Crkva nije prazna, a zajedništvo ne nestaje. Isus je prisutan, hoda s nama, pomaže nam razumjeti Sveta Pisma, uči nas kako iz krize izaći jači i ispunjeniji vjerom. Susrećemo Ga u Euharistiji, u molitvi, u zajedništvu vjernika, i upravo tada shvaćamo da nismo sami – da smo pozvani biti zajednica, unatoč svim slabostima i padovima.
Zamislimo sebe danas kao učenike na putu u Emaus: s tugom, sumnjom, možda ljutnjom. Neka nas Isus, u lomljenju kruha, svetoj misi, pogleda i kaže: „Ostani i ti s nama“, i neka nam otvori oči da prepoznamo Njegovu prisutnost. Tada srce ponovno plane, a put prema zajedništvu, radosti i vjeri postaje moguć, ostvariv.
I mi, poput učenika, ne možemo ostati mirni. Kada prepoznamo Gospodina u zajedništvu, u Crkvi, u Euharistiji, naša srca gore, i mi se vraćamo u svijet nositi svjetlo Njegove ljubavi.
Prepoznali su Ga u lomljenju kruha – i mi Ga danas prepoznajmo u zajedništvu, molitvi i Euharistiji. To je naša Crkva, to je naše zajedništvo. Mir Vama!
* župnik Župe Vrgorac
