Osnove biblijske duhovnosti. Plodna molitva u trpljenju
p. Niko Bilić, SJ
Molitva Danielova prijatelja Azarje, koji je dobio babilonsko ime Abed Nego, poznata nam je jer je ušla u Časoslov, u Jutarnje pohvale za utorak u 4. tjednu Psaltira. To je onaj dio Biblije koji nas podsjeća na njezin razvoj. Kažemo: to je deuterokanonski tekst, tj. potječe iz grčkoga prijevoda, a ne iz same Hebrejske Biblije. U našem studiju osnova biblijske duhovnosti ovo je izvrstan primjer molitve u trpljenju koja je vrlo plodna.
Poštovani slušatelji Radio Vatikana, s posebnim vam osjećajem progovaram iz naše Zaklade Anamarija Carević o ovoj najosjetljivijoj temi, a ponajviše u zahvalu svima vama, cijenjeni dobročinitelji, koji čuvate uspomenu na sve ono Božje u životu djevojčice Anamarije koja je djetinjstvo i prvu mladost provela uz Baziliku Srca Isusova, a onda je stradala kao izravna žrtva Zagrebačkog potresa. Velika mi je radost što ovdje ostvarujemo plodnu suradnju s Filozofsko-teološkim institutom Družbe Isusove na Jordanovcu u Zagrebu.
U trećem poglavlju Knjige proroka Daniela trojica prijatelja bačeni su u užarenu peć jer se nisu htjeli klanjati Nabukodonozorovu idolu. Biblija se već prije služi slikom užarene peći – ne samo kao poetskom figurom – kad govori o iskustvu robovanja u Egiptu (1 Kr 8,51; Jr 11,4). A strahovita slika koncentracijskih logora na europskom tlu iz Drugog svjetskog rata dokazuje nam koliko je govor Svetoga pisma, i kad je riječ o užarenoj peći, realističan. Prijatelji u Knjizi Danielovoj nisu više nedužni dječaci, koji bi mogli biti poneseni nekom mladenačkom fanatičnošću, nego su bešćutno kažnjeni nakon što su već kao odrasli ljudi bili na službi upravitelja u Babiloniji (Dn 2,49).
Usred krvoločne osude, u ekstremnoj situaciji njihova prva reakcija jest usrdna molitva. Azarja moli u ime svih, a pozitivan šok izaziva činjenica da usred vatre i smrtne opasnosti on započinje blagoslivljajući Boga (Dn 3,26), kao što će primjerice to otac Ivana Krstitelja učiniti u čuvenom hvalospjevu Benedictus. Ostvaruje Azarja izvornu moć koju Bog dodjeljuje čovjeku na svoju sliku: nije samo pasivni primatelj Božjeg blagoslova, nego aktivno blagoslivlja. Molitvu započinje pohvalom i priznanjem Božje pouzdanosti i vjernosti. Izazov je to nama koji se često nađemo u unutarnjoj vatri bilo zbog vanjskih pritisaka, bilo zbog naših zapaljivih osjećaja.
Pritom Azarja ne odlazi u fantaziju, nego vrlo realno gleda na neprijatelje, ističući da su predani odmetnicima i da je Nabukodnozor „najgori kralj”, inače u Bibliji prikazan kao protivnik Božji. Ta za babilonskoga kralja Izaija će zapisati da je Svjetlonoša – Lucifer (Iz 14,12), koji oholo želi biti jednak Višnjemu (Iz 14,14). Realno povijesno iskustvo razorenja Jeruzalema i gubitka domovine u Babilonskom progonstvu osnovica je takve biblijske slike, koja je potom kod Judite dovedena do krajnje hiperbole: Nabukodonozor će biti prikazan kao asirski kralj koji si prisvaja božansku titulu „gospodara sve zemlje”, vlada u Perziji s pokrajinom iz grčkog doba, a vlast mu se proteže i nad Damaskom koji predstavlja drevni Aram. Sve neprijateljske sile koje su u biblijskoj povijesti stvarno ugrožavale život Božjega naroda slijevaju se u taj jedan lik.
Teološki vrlo odvažno Azarja prepoznaje da nevolja koju trpe uzrok ima u njihovim vlastitim grijesima. „Griješili smo”, veli (Dn 3,29). To je „zbog naših grijeha” – ponovit će dvaput (Dn 3,28.37). Reći će štoviše da su u tome oni sami odmetnici – jednaki svojim osvajačima. Budući da se radi o grčkom tekstu izvornu riječ „apostazija” prepoznat ćemo jer je ušla u redovit jezik. Azarja ispovijeda da nisu čuvali zapovijedi koje je Bog dao zato da im bude dobro (Dn 3,30). Vrhunac Azarjine teološke hrabrosti, preciznosti i dubine jest u isticanju da je njihovo trpljenje sam Bog poslao i to prema svojem istinitom božanskom sudu. „Ti si nam to učinio” (Dn 3,31), veli Azarja i tako iz temelja mijenja cijelu perspektivu.
Život Azarjin od početka pokazuje da on sa svoje strane obdržava Božji Zakon. Od malena je vjeran. Prema tome kad se u molitvi svrstava u red grešnika onda nastupa kao posrednik, slično kako će to Gospodin Isus učiniti kad se pridružuje onima koje primaju Ivanovo krštenje u rijeci Jordan. Štoviše Azarja za narod, premda je grijehom opterećen, reći će da su svi oni Božji sluge (Dn 3,33.44), primjenjujući tako najčasniji naslov koji Biblija dodjeljuje. Azarjina odlična molitvena metoda polazi od temelja koji je Božje obećanje da će svome narodu dati potomstvo poput zvijezda nebeskih i pijeska na obali morskoj (Dn 3,36). Najbolja je molba koja se zasniva na već unaprijed danom obećanju! A kad Azarja daje prostor Božjim riječima, onda potvrđuje osnovnu definiciju molitve koja je razgovor s Bogom. Iako su izloženi mučenju i krajnjoj opasnosti, Azarja izravnu molbu za spas ostavlja za kraj molitve i pritom se poziva na povijest spasenja: „Sada te molim spasi nas, zato što si to već prije činio!” (usp. Dn 3,43).
Kakvi su to silni plodovi ove uzorne molitve, koja kreće od pohvale Bogu i ispovijedanja vlastitih grijeha, a vrhunac joj je u prepoznavanju da im i patnja dolazi iz Božje ruke? Prvi je dobar plod čudesna zaštita koju usred sedam puta pojačanog ognja dobivaju od Božjega anđela kad on oko njih stvara štit od rose. Drugi je plod Azarjine molitve velika pohvala Bogu (Dn 3,52–90) na koju sva trojica prijatelja zajedno uz anđeosku pratnju pozivlju sva stvorenja: „Sva djela Gospodnja, blagoslivljajte Gospoda!” Poznat je to dugačak drugi psalam u Jutarnjim pohvalama nedjelje prvoga tjedna. Treći vrhunski vrijedan plod jest obraćenje samoga kralja Nabukodonozora koji, zatečen i preneražen nevjerojatnim čudom, priznaje Božji autoritet.
Izvrsna snaga Azarjine molitve u tome je da on ne traži spas samo radi njih samih, nego izravno moli za one koji im zlo čine (Dn 3,44). Moli od Boga čudesno spasenje sa svrhom da i oni, njihovi mučitelji i zlotvori, spoznaju tko je i kakav je Bog (Dn 3,45). Za nas je to vrhunski poziv koji nas izravno podsjeća na Isusovu uputu: „Molite za svoje progonitelje!” (Mt 5,44).
Krajnju odanost u Azarjinoj molitvi zacijelo možemo prepoznati u predzadnjem dijelu gdje polazi od činjenice da nema Hrama ni bogoslužja u Jeruzalemu (Dn 3,38) i onda ide vrlo daleko. Ne inzistira on na spasenju pod svaku cijenu. Naprotiv, očito su spremni prihvatiti mučeništvo. Azarja ih u potpunom predanju povjerava Bogu: „Neka naša žrtva bude kao paljenica!” (Dn 3,40). Spremni su dati svoj život. Upravo u Azarjinim riječima možemo prepoznati izravan biblijski korijen prema kojemu zavjete Bogu posvećenih osoba tumačimo upravo kao biblijsku žrtvu paljenicu.
Primjer Azarjin vodi nas do iskrene molitve Isusu, Spasitelju jakome, kojega želimo hvaliti s onim srcem kojim je on Ocu duh svoj predao kad je visio na križu. I kad gorimo u vatri možemo hvaliti Gospodina! Ipak, Azarja nas uči da otvorenih očiju gledamo i na sebe i na svijet u kojemu živimo pa zato molimo dar Duha koji je Duh istine. Pred Gospodinom mi pravo prepoznajemo sve neprijatelje koji napadaju naše ograničene snage, naše apostolsko djelovanje, naše predanje Bogu, našu ljubav, naš život. S Azarjom kajemo se i priznajemo svoje grijehe i postupke koji su nas doveli do toga da nam duše budu zarobljene. U Božje se ruke predajemo. Molimo raspetoga Spasitelja da nas u vatri svojega Presvetog Srca pročisti pa da mu sa svim stvorenjem pjevamo hvalu.
