Marulićeva “Judita” - 525. obljetnica njezina dovršenja
Marito Mihovil Letica
Za nekoliko dana, 22. travnja, navršit će se 525 godina od kada je otac hrvatske književnosti Marko Marulić 1501. dovršio velebni spjev “Judita”. Stoga je posve razložno da je Hrvatski sabor odlučio, a bilo je to 1996., da se nadnevak 22. travnja obilježava kao Dan hrvatske knjige.
“Juditu” (koja će na prvo izdanje čekati dvadeset godina) Marulić posvećuje svojemu kumu don Dujmu Balistriliću i proznu posvetu završava ovim kristološkim i kristocentričnim rečenicama: “Od rojen’ja Isukarstova u pȕti godišće parvo nakon tisuća i pet sat, na dvadeset i dva dni miseca aprila. U Splitu gradu.” Marulov izričaj “od rojen’ja Isukarstova u pȕti” znači ‘od Isukrstova rođenja u tijelu’; jer praslavenskoga i staroslavenskoga podrijetla riječ “pȕt” znači ‘ljudsko tijelo’.
Glasoviti kršćanski humanist Marko Marulić svoju je pravovjernost posvjedočio u “Juditi” više puta, primjerice u bilješci koja se nalazi na početku ovoga spjeva, gdje se otklanja od antičkih poganskih božanstava: “Devet biše božic i meju njimi Apolo s kitarom […]”, pri čemu Marul aludira na devet muza, koje stari pjesnici prizivahu da ih nadahnu, te na Apolona s kitarom, starogrčkoga boga Sunca, pjesništva i glazbe. Marulić se odmiče od grčkih božanstava i muzâ te zaziva, kako kaže, istinitoga Boga, a to je Bog judejsko-kršćanske tradicije. Tako na početku “Judite” Marul u invokaciji pjeva: “Da ti s’ nadasve svet istinni Bože moj, / ti daješ slatko pêt, vernim ti si pokoj”, što protumačeno suvremenim jezikom znači: “Jer ti si iznad svega svet, istiniti Bože moj; / ti činiš da se slatko pjeva, ti si vjernima mir.” Valja napomenuti da je riječ “pokoj” tijekom vremena zadobila značenje blaženstva na drugome svijetu, koje molimo za naše pokojne, a Marulu i njegovim suvremenicima značila je ponajprije ‘mir’, životonosni mir među ljudima.
Naslov spjeva preuzeo je Marulić iz starozavjetne knjige “Judita”, ali njegova “Judita”, splitska i hrvatska, znatno je više od kreativne preradbe starozavjetne priče, njezine kontekstualizacije i aktualizacije – ona je nakon tragične Krbavske bitke (1493.) imala sokoliti puk kršćanski pred opasnošću od nadošle turske sile. “Judita” je, sadržajno i izražajno, autentični kršćanski i hrvatski velespjev. Premda Marulić vjerno slijedi biblijsku motiviku, on židovsku junakinju “presvetu Juditu” uglavnom opisuje kao otmjenu splitsku vlastelinku, ljepotnu renesansnu gospu iz svjetovne lirike, trubadurske i petrarkističke; krajobraz odgovara Marulovu zavičaju; vojska ima odlike hrvatsko-ugarske konjice i pješaštva.
Jednom nogom u srednjovjekovnoj nabožnoj literaturi, a drugom u renesansnoj svjetovnoj, spjev ili ep “Judita” skladno isprepliće i združuje vjerničke molitvene zazive i čuvstvene odazive na zov ljepote: vrhunaravne lijeposti žene i prirode, proljeća i praskozorja (dobâ godine i dana mnogo slavljenih u petrarkističkoj poeziji).
Ne podliježe sumnji da Marko Marulić – koji je rođen 1450. u okrilju plemićke obitelji u Splitu, gdje je i umro 1524. – bijaše već za života vrlo poštovan u Europi i (onodobnome poznatom) svijetu te ga u tome nije dostigao ni jedan Hrvat sve do danas. Marul je izuzetno cijenjen kršćanski humanist, koji je klasičnu naobrazbu stekao na ponajboljim talijanskim sveučilištima.
U prilogu za sedam dana bit će govora o jezičnim značajkama Marulićeve “Judite”, napisane čakavskim hrvatskim jezikom sa štokavskim i kajkavskim elementima, k tomu o nazivima kojima je Marul označavao svoj jezik te o pravopisnom načelu odnosno načelima kojima se služio, a bit će dotaknute i druge s Marulovim jezikom povezane teme.
