JRS-ova uskrsna poruka
Isusovačka služba za izbjeglice - JRS
U ovo najsvetije vrijeme za kršćane diljem svijeta, osim svečanog osjećaja kojeg nam sugeriraju, mnoga su srca ispunjena strepnjom te mnoge oči uprte u nemire i oružane sukobe koji su prijetili da eskaliraju do krajnje neljudskih razmjera.
Podsjećati na važnost mira u vremenima kada strasti bujaju nije nimalo jednostanva misija. U svemu tome, naravno, prednjači sam papa Lav, koji od početka svoga pontifikata ne prestaje dizati glas za obustavu svakog nasilja, za zaštitu onih koji protiv svake pravde pate zbog sukoba među moćnicima ovoga svijeta. U tom smislu on kao da utjelovljuje onu scenu s Posljednje večeri kada Isus, opravši noge svojim učenicima, kaže: ‘Primjer sam vam dao da i vi činite tako’.
Među mnogim inicijativama i organizacijama koje služe našoj Crkvi, te po čitavom svijetu utjelovljuju njeno poslanje pružanja utjehe najslabijima, poslanje mirotvorstva, i JRS u ovim danima nastoji što više se približiti ovom smjeru shvaćanja usrksne poruke. O tome nam, osim konkretnih aktivnosti kojima se bave i ponude koju pružaju svojim korisnicima, lijepo svjedoči i čestitka koju su preko društvenih mreža uputili za ovaj Uskrs.
Kao i mnoge poruke pape Lava, i JRS nas u svojoj uskrsnoj čestitici poziva na život veće poniznosti i jednostavnosti, točnije na život budnijeg i pažljivijeg osluškivanja glasa Uskrsloga Krista koji nam govori, ne toliko kroz naše sposobnosti, učinke i velike planove, koliko kroz ono što je dužeg trajanja u ovome i onome svijetu – ljubaznost, strpljivost, nesebičnost, velikodušnost, požrtvovnost, koje susrećemo svakodnevno u odnosima s braćom ljudima. Kao papa Lav, te posebno njegov prethodnik Franjo, tako nas i JRS poziva da prepoznamo Uskrsloga u životima ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove, koji uslijed materijalne skromnosti u kojoj žive znaju da svoju nadu i sreću ne mogu tražiti u onome što posjeduju, nego u iskrenosti i nesebičnosti svojih odnosa. Takva promjena pogleda, promjena srca, sazrijeva u tišini i drukčija je od užurbanosti trčanja za raznim životnim uspjesima i priznanjima koja bi nam trebala potvrditi ono što zapravo već imamo i jesmo.
Ovaj novi život mnogi propuste iskusiti, naprosto zato što ‘nemaju vremena’. Stoga se klonimo ideje da pošto-poto ostvarimo svoje planove i ambicije, a pogotovo da druge potčinimo vlastitim ciljevima, da idemo protiv stvarnosti, jer nećemo čuti one tihe glasove koji nas pozivaju na pomoć, suradnju, susret.
