Nedjelja muke Gospodnje. Riječ Božju tumači vlč. Lovro Biškup
vlč. Lovro Biškup *
Pitanje koje će nam se slušajući muku Gospodina našega po Mateju posebno snažno nametnuti jest kako je Juda mogao izdati Isusa? Da ga je izdao netko tko ga ne poznaje, možda bismo još mogli razumjeti. To što su ga osudili Veliki svećenik i rimski namjesnik u Judeji - Pilat, lakše ćemo prihvatiti. Nisu ga poznavali. Olako su ga zaključili smatrati prijetnjom duhovnoj i svjetovnoj stabilnosti u zemlji. No, Juda je poznavao svoga Učitelja, vidio je silna djela koja je njegov učitelj činio. Svi su vidjeli. Poznavao ga je kao dobrog čovjeka, čovjeka koji suosjeća sa svima. Zašto ga je dakle odlučio izdati?
Neki će reći da je Juda, uvjeren u Isusovu snagu i moć, htio Isusa na svijetu logičan način prisiliti da počne konkretnije djelovati o uspostavi Božjega kraljevstva na zemlji. Neki će Judu predstaviti kao biznismena koji se prestao slagati s Isusovim raspolaganjem novčanim sredstvima. Ili je Juda u jednom trenutku toliko zaveden đavlom da je prestao biti svjestan što čini. Ne znamo. No, ono što zasigurno znamo jest da Juda neće blagovati Posljednju večeru sa svojim Učiteljem. Onaj pakosnih namjera, vođen zlim duhom, duhovno slijep, neće moći biti prisutan na tom najsvetijem trenutku uspostave sakramenta sv. Pričesti.
Koliki su i danas naši vjernici, koji ne prepoznaju svetost sakramenta sv. Pričesti. Nedostaju im one oči vjere, duhovne oči, koje će u tim svetim činima prepoznati more milosti koje silaze na nas. Bez tih duhovnih očiju, koje se odgajaju već od malih nogu, čovjek sam sebi priječi prisutnost na sakramentima. No, nisu ni ostali učenici bez grijeha. Petar će Isusa izdati. Ostali će ga ostaviti. Zašto su onda oni mogli prisustvovati stolu Posljednje večere, a Juda nije? Naime, Petar, Toma, Jakov i ostali, spoznavši svoj grijeh, znali su koji je jedini koji ih može osloboditi. Juda se pak uvelike razlikuje od njihovih postupaka. On je sam sebi odlučio presuditi.
Zato na početku svake sv. mise imamo pokajnički čin, taj dubok čin samo-refleksije u poniznosti. Bez tog čina otvorenosti milosrđu živoga Boga, mi smo, baš kao Juda, nesposobni primiti svako drugo euharistijsko dobro. Sam dolazak na svetu misu ne mijenja puno ako ja euharistijskom Isusu, prisutnom u Riječi i Kruhu, ne pristupim s vjerom i ljubavlju, s poniznošću, otvoren Božjem djelovanju u meni.
Neka nas, dakle, ova drama Isusovog pashalnog misterija uvede dublje u spoznaju nas samih, u spoznaju Božje ljubavi za nas te obnovi naše duhovne oči, da ne budemo slijepi kao Juda, nego da u sakramentu sv. pričesti mognemo prepoznati ono istinski najveće dobro koje nam je Bog po muci svoga Sina mogao dati. Kada se susretnu naša poniznost i otvorenost milosrđu živoga Gospodina te Božja ljubav za nas, onda ćemo i mi zasigurno s rimskim satnikom pod križem moći reći: »Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji!« (Mt 27,54). Hvaljen Isus i Marija!
* bibličar i župnik Župe BDM Kraljice Svete Krunice u Remetincu
