Četvrta korizmena nedjelja. Riječ Božju tumači o. Danijel Hranilović
o. Danijel Hranilović *
Četvrta korizmena nedjelja nosi u sebi tihu radost. Kao da se usred pokorničkog hoda otvara prozor i pušta svjetlo. Crkva nam danas ne govori: „Požuri, popravi se, potrudi se više“, nego šapće: Bog već djeluje. Samo – vidiš li to? Današnja čitanja vrte se oko jednog pitanja koje je jednostavno, ali razotkrivajuće: Što i na koji način gledam? Koji su kriteriji moga gledanja?
U Prvoj knjizi o Samuelu prorok dolazi pomazati novoga kralja. Pred njim stoje snažni, dostojanstveni mladići. Logika izbora je jasna: onaj koji ostavlja dojam, koji izgleda kraljevski – taj mora biti izabran. No Bog prekida tu ljudsku sigurnost: „Čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda na srce.“ Koliko puta smo i mi već nekoga procijenili po izgledu, po dojmu, po jednoj riječi? Koliko puta smo i sebe mjerili vanjskim mjerilima – uspjehom, priznanjima, tuđim pogledom? A Bog prolazi pokraj onih koji se čine „očiti“ i bira Davida, najmlađeg, zaboravljenog, onoga koji je ostao na pašnjaku. Možda je i u našem životu upravo ono što smatramo najmanjim mjesto Božjeg zahvata. Jer „Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam.“ Pastir vodi i kroz dolinu sjene smrti. Ne obećava da tame neće biti, nego da u tami nećemo biti sami. No, jesmo li spremni dopustiti da nas vodi? Ili bismo radije sami crtali put, pa se onda čudili što smo zalutali? Idemo korak dalje. Snažna Pavlova rečenica iz Poslanice Efežanima: „Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu.“ Ne kaže da smo bili u tami. Kaže da smo bili tama. To je ozbiljno. To znači da problem nije samo izvan nas – u svijetu, u okolnostima, u drugima. Postoji i nutarnja zaslijepljenost. Ona koja se navikne na polumrak. Ona koja opravdava gorčinu, njeguje zamjerke i brani vlastitu tvrdoglavost.
Evanđelje po Ivanu donosi dirljivu priču o čovjeku slijepu od rođenja. Učenici odmah traže uzrok: „Tko sagriješi?“ Kao da svaka patnja mora imati krivca. Isus odbija tu logiku optuživanja. On ne raspravlja o prošlosti. On djeluje. Pravi blato, stavlja ga na oči slijepcu i šalje ga da se opere. Zanimljivo je da slijepac progleda postupno. Najprije vidi zbunjeno, zatim sve jasnije, a na kraju prepoznaje Isusa i klanja mu se. Dok on raste u svjetlu, farizeji – koji fizički vide – postaju sve zatvoreniji. Njihovo znanje ih ne oslobađa, nego ukrućuje. I Isus izgovara rečenicu koja nas može uzdrmati: „Vi kažete: ‘Vidimo’ – zato vaš grijeh ostaje.“
Korizma je vrijeme u kojemu smo pozvani priznati: „Gospodine, ne vidim jasno.“ To nije poraz, nego početak ozdravljenja. Jer Krist ne dolazi da nas osramoti, nego da nas prosvijetli. Svjetlo razotkriva, kako bi te oslobodilo. Možda se bojimo tog svjetla jer znamo da će pokazati i prašinu našega srca. Ali bez tog Svjetla ostajemo u mraku. Kao da nam Bog kaže: „Već sada ti dajem svjetlo. Već sada te vodim. Već sada te biram – ne po onome kako izgledaš, nego po onome što može postati tvoje srce.“ I možda je najveće čudo današnjeg Evanđelja to što slijepac nije samo progledao, nego je u svjetlu prepoznao Krista. To je cilj našega hoda: ne samo bolje vidjeti svijet, nego u svjetlu života prepoznati Onoga koji nas vodi.
* grkokatolički svećenik
