Peta korizmena nedjelja. Riječ Božju tumači vlč. Krešimir Haramija
vlč. Krešimir Haramija *
Slijedeći evanđeoski izvještaj sv. Ivana, Isusovo propovijedanje i postepeno otkrivanje božanskoga identiteta, osobito oko blagdana Sjenica, stvorilo mu je snažnu oporbu i napetosti su često bile blizu vrhunca i eskalacije napada, čemu je Isus uvijek uspijevao snagom Očeve volje, uzmaknuti. No došlo je vrijeme i za još jedan znamen, za još jednu proslavu Oca nebeskoga po njegovom Sinu, Gospodinu Isusu. Njegov prijatelj Lazar, brat prijateljica Marte i Marije, iz Betanije, teško je bolestan i umire. Taj trenutak suočavanja s patnjom dragih prijatelja Isus odmah upravlja na jednu uzvišenu razinu – dodir Boga i njegove slave s čovjekom koji pati. Zato nije niti žurio vratiti se u Judeju. Božja su odgađanja tajnovita: patnja je katkad produžena zbog istog razloga zbog kojega je i poslana. Bog se na trenutak može uzdržati da ne ozdravi, ne zato što On ne bi ljubio, nego zato što nikad ne prestaje ljubiti i jer iz nevolje može veće dobro izaći. Ljudska ljubav, nestrpljiva zbog odgode, sili na žurbu. Isto se otezanje događalo kad je bio na putu prema Jairovoj kući čiju je kćer vratio u život. Đavolska se djela često čine u žurbi. Naš Gospodin je rekao Judi: „Što činiš, čini brzo“.
Kad je naš Gospodin stigao u Betaniju, Lazar je već prije četiri dana bio pokopan. Marta, uvijek aktivna, kad je stigla vijest o Isusovu dolasku, ustade i pođe ususret njemu, dok je Marija ostala u kući. Marta je imala neko povjerenje u Kristovu moć, ali je ono još uvijek bilo ograničeno, jer mu reče: „Gospodine, da si ti bio ovdje ne bi brat moj umro“. Kad je naš Gospodin rekao da će njezin brat uskrsnuti, Marta je potvrdila da će tako biti, ali u općem uskrsnuću u posljednji dan. Vjeru u uskrsnuće koju je Marta ispovjedila držala je većina Židova, osim saduceja. Iako je vjerovala u uskrsnuće, nije znala da Uskrsnuće stoji pred njom. Kao što je naš Gospodin ženi na bunaru rekao da je Mesija, tako je sada rekao Marti: „Ja sam uskrsnuće i život!“ Da je Krist rekao: „Ja sam uskrsnuće“, a da nije obećao da će dati duhovni i vječni život, to bi bilo samo obećanje reinkarnacije u uzastopne naslage ništavila. Da je rekao: „Ja sam život“, a bez „Ja sam uskrsnuće“ imali bismo samo obećanje naših stalnih nezadovoljstava. No, u kombinaciji obaju, On je ustvrdio da je u njemu život koji, po smrti, dolazi do savršenstva: zato smrt nije kraj, nego preludij uskrsnuća u novost i puninu života. To je bio novi način spajanja križa i slave, koje kao antifona odzvanja kroz psalam njegova života. U trenutku kad je to izgovorio svojevoljno je ušao u zemlju svojih neprijatelja, u Judeju. Naš se Gospodin opirao služiti se riječju „smrt" jer je čitav njegov život bio dokaz protiv nje. Upotrijebio je kod Lazara istu riječ kao i kod Jairove kćeri, a to je riječ „spava". Istu će riječ Kristovi sljedbenici upotrijebiti za Stjepana koji je „usnuo“. Kad je naš Gospodin upitao Martu vjeruje li da oni koji u njega vjeruju neće nikada umrijeti, ona mu odgovori: Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet! Ova vjera u utjelovljenje pripravila je čudo koje će slijediti.
Lazar je izišao iz groba u povojima, a ljubazne ruke njegovih sestara maknule su ručnik koji je pokrivao njegovo lice. Onaj koji je bio zarobljenik smrti bio je vraćen u život. Kao što sunce stvrdnjuje blato i suši ga, kao što grije vosak i topi ga, tako je i ovo čudo našega Gospodina neke učinilo tvrdim u njihovoj nevjeri, a druge omekšalo u njihovoj vjeri. Neki su povjerovali, ali je zbog straha, nerazumijevanja, tvrdokornosti i zla, pala opća odluka: smrt našem Gospodinu.
* župni vikar u župi Uznesenja BDM - Zagreb Stenjevec
