Osnove biblijske duhovnosti. Zaustaviti se
p. Niko Bilić, SJ
Pridružimo se dvojici učenika na putu iz Jeruzalema u Emaus u čuvenom i poznatom 24. poglavlju Lukina Evanđelja. Koja je uloga Svetoga pisma na putu do Emausa i natrag? Pogledajmo kako to uskrsli Učitelj sama sebe tumači. Prva osnova biblijske duhovnosti zabilježena je u 17. retku koji kaže da su njih dvojica pred Kristom zaustavili.
Izriču svoju nadu zbog koje su subjektivno duboko razočarani. Snuždeni su – izvrsno pogađa naš prijevod. Ali radosna vijest je u tome da je Otkupitelj kojemu su se nadali s njima, ovdje uz njih na putu. Dobro su se oni i točno nadali! Ali do toga će tek doći.
Kad im Gospodin upućuje pravo Božje pitanje, zanimajući se za njihove teške misli i traženje, čovjek pred njim više nije neki bezimeni nepoznati pojedinac, nego Kleofa.
Nazaretski Rabbi, pedagog, prihvaća uvredu da je stranac koji ne poznaje stvari i pita njih. Slično će Isus pedagoški pred Emausom odglumiti kao da hoće ići dalje. Bitan korak Isusove metode jest pažljivo slušanje kad mu oni precizno opisuju cijeli ljudski projekt – od početka njegova javnog djelovanja, pa do najsvježijih uskrsnih izvještaja. Kao što nam se često događa, ono bitno ne uočavamo!
Na to Isus, navodni stranac, kreće u pravi protunapad koji je u skladu s biblijskim „govorom srcu”. Teška je riječ: „bezumni” kojom im se obraća.
Biblija na Uskrs pokazuje svoju vrijednost za pravu kršćansku duhovnost. Sam Isus započinje od Mojsija, tj. od Petoknjižja ili Zakona na početku Staroga zavjeta i prolazi kroz sve Proroke, što je drugi ključan dio izvorne Hebrejske Biblije. U svim Pismima, u cijeloj Bibliji on prepoznaje i promatra što ima o njemu. To je ključ: Riječ Božja govori o meni i mom životu. Vodi me da prepoznam Otkupitelja kojemu se nadam. Za učenike njegovo tumačenje je pravo otvaranje Pisma, kao što će im poslije duhovno otvoriti pamet da ih razumiju. I kad, naime, ponovno budu na okupu u Jeruzalemu, Učitelj još jednom sažimlje da sve ono što je o njemu napisano treba biti ispunjeno. Pri tom sada spominje sva tri dijela ondašnje Biblije: i Zakon i Proroke i Psalme, tj. Spise, njezin treći dio. A kad ističe što se treba ispuniti onda biblijskim jezikom upozorava: to je Božja volja, Otac tako hoće.
Za biblijsku duhovnost ovaj je evanđeoski izvještaj plodan jer opisuje djelatan preokret i plodove do kojih dovodi ovaj terapeutski studij Pisma pod Isusovim vodstvom. Oči njihove koje su bile prikraćene te nisu mogli prepoznati tko je s njima, otvaraju se. Kad ih je proveo kroz sve ono što ima o njemu u Bibliji oni sada vide znak: Isus uzima, blagoslivlja, lomi i daje kruh, kako je to prije činio. Njihovo srce koje je prema Gospodinovoj dijagnozi bilo sporo, sada prema njihovu vlastitu svjedočenju gori dok slušaju o Bibliji. Njihovo govor bijaše mučno pretresanje i međusobno razmjenjivanje mišljenja. Izvornik sugerira da su jedan protiv drugoga dobacivali svoja tumačenja. Njihov će govor sada – i to čak prije nego prepoznaju tko je on – zbog studija Pisma postati iskrena, zajednička molitva. Pa to je i do danas omiljena pjesma: „Ostani s nama!”. Tolika je silina i privlačna snaga Gospodinove osobe da žele biti s njime, premda još ne znaju tko je.
Plod je trostruk. Njihov osjećaj, dok ih Isus vodi kroz Sveto pismo, postaje zajednički, baš kako će to apostol Pavao tražiti da bude jedan smisao i osjećaj u nama – onaj Kristov. Od dijaloga o zbivanju, prešli su na razgovor o onome što im je u duši: vatra koja gori i svijetli. Nestale su tama i hladnoća u prsima koje obilježavaju tešku tjeskobu.
Drugi presudan plod jest povratak u Jeruzalem. Vraćaju se onamo odakle su se s pravom htjeli maknuti i pobjeći jer je to postalo mjesto izdaje i muke, bičeva i trnja, stravične smrti na križu. Nakon Isusove pouke o Bibliji mjesto muke za njih postaje sveto mjesto. Od tada će križ – a ne proslavljeni, uskrsli Gospodin, Dobri Pastir pred praznim grobom – postati onaj glavni, nezamjenjivi zaštitni znak kršćanstva.
Treći je završni plod završetak izvještaja o putu u Emaus, a to je povratak ovih učenika u zajednicu iz koje su htjeli otići. Tu se zbiva novi, pravi, produženi susret s Kristom. Sada ima neće u isti mah iščeznuti s očiju, nego im pokazuje ruke i noge koje bijahu razapete na križ. Inzistira da nije tek duh. Dokazuje to blagujući s njima, i tako zacrtava razvojni put Euharistije kojoj je znak bilo lomljenje kruha u Emausu.
