Službenica Božja Majka Klaudija Boellein - 5. dio

Majka Klaudija, apostol pogledom

Pogled ljudskih očiju! Frcanje tih čudesnih iskrica. Izdajničko ogledalo duše. Titraj nemira i zjalo očaja, oganj bijesa, mržnje i osvete, ali, još više!, zrcaljenje nebeskog blaženstva, milovanje majke i nedužnost dječjih očiju, nježnost supružnika i vjernog prijatelja koji pružaju oslonac i daju ohrabrenje slomljenim krilima: „Ne boj se, nisi sam! S tobom sam da zajedno dijelimo dobro i zlo!“

U Evanđelju smo mnogo puta čuli ili čitali da je Isus pomno gledao ljude i prirodu. Jednom preda nj iziđe neki mladić koji, pavši na koljena, zamoli neka mu protumači kako će postići život vječni. Evo nekoga tko iskreno traži Očevo kraljevstvo! Kakva radost i utjeha za Isusa nakon čestih sukoba s farizejima! Isus mu u svijest doziva zapovijedi koje je nebeski Otac ostavio u baštinu svim stanovnicima zemlje. Mladić je laka srca mogao reći: Sve sam to vršio od svoje mladosti! Isus ga pogleda, zavoli ga i reče mu: Jedno ti nedostaje, ako hoćeš biti savršen, idi, prodaj sve što imaš pa dođi i slijedi mene! Ali se mladić smrknuta lica udalji žalostan, jer je imao velik imetak. (usp. Mk 10,17-22). Isusov očaravajući pogled ljubavi nije naišao na odgovor. Ponuda ljubavi bila je odbijena, i mladić ode žalostan. Isusov neuspjeh! Ali još većma mladićev!

Drugi pogled upućen Mateju, bogatom cariniku, postigao je uspjeh. On odmah sve ostavlja i krenu za Gospodinom. Ili pogled na carinika Zakeja, koji dijeli svoje imanje. A već ranije pogledao je svakog od svojih apostola. Bili su očarani tim pogledom, i nijedan mu nije odolio. Kakav li je to bio pogled! Slobodna volja uz razum najveći je Božji dar čovjeku. Sloboda, opredijeljenost za dobro, za Dobroga, našega nebeskog Oca. S Božje strane uvijek se radi o ponudi, nikada o prisili, iako je On Gospodar. I sv. Anđela Merici ostavila je uršulinkama taj jasni naputak: nikoga ne siliti, nego samo uvjeravati. „Čuvajte se da zahtijevate od drugih da čine bilo što silom, jer je Bog dao svakome slobodnu volju i ne želi siliti nikoga, nego samo pokazuje, poziva i savjetuje…“. No ona se, ipak, uz udivljenje, pita: „Tko može Njemu odoljeti!?“ Kao da se sloboda i nemogućnost odolijevanja isključuju. Nipošto, jer ljubav nudi svoju slobodu na dar Ljubljenome. Poput Njega govori: „Ne moja volja nego tvoja!“ (Lk 22.42). Stvoreni smo slobodni, i po tome slični Bogu. Isus želi samo slobodnu ljubav, odgovor srca. Ali, On je magnet koji neodoljivo privlači. Ni M. Klaudija nikada nije tražila da se nešto nasilu načini, pa niti nevoljko. Bio je dovoljan samo pogled pun miline, zamolba, i najoporije i jogunaste naravi djece i djevojaka uzmaknule su i dale mjesto poslušnosti.

S koliko pažnje bdije liječnik ili medicinska sestra nad bolesnikom. Kako majka promatra bolesno dijete i bdije nad njim danju i noću i „ne da očima počinka“, kako u psalmu pjeva prorok i kralj David (usp. ps. 132,4). Kao da se te osobe pretvaraju u oko. Sve su to slike našega Oca koji bdije nad svojim narodom. Ali ne samo općenito, nego nad svakim čovjekom posebno. Kao da je sam na svijetu. To drago Božje oko! Oko ljubavi i pažnje. Nekada se prikazivalo Božje oko u trokutu kao simbol Presvetog Trojstva, upravo s tom crtom nježnog bdijenja. Ljudi su govorili: „Božje oko uvijek gleda, sakrit mu se ništa ne da.“ Ni dobro, ni zlo. Da, to je istina, ali u tome nije sva istina. S vremenom su ljudi poput Kajina počeli bježati od Božjeg pogleda i sakrivati se, te je to oko, simbol nježnog bdijenja, rađalo strahom pred Bogom, posebno kad su hotice načinili što se Bogu ne mili, ili kad su njime strašili djecu ('Bogo' će te kazniti!). Boga se prikazivalo kao žandara koji vreba da te uhvati u prijestupu. No to je drago Očevo oko što gleda kako će priteći u pomoć upravo onda kada se uvaljamo u neki grijeh, u nepodopštinu, ili kada smo u muci, u neslozi ili bolesti. Ta dao nam je svoga Jedinorođenog Sina da nas otkupi, a ne da broji naše prijestupe.

Ne kaže se uzalud da su oko i njegov pogled prozor duše. Duša kroz oko ižaruje svoje stanje. Vidi se to čak i na fotografiji. Pogled zlikovaca je zamračen, sijevajući, zastrašujući, prijeteći ili pak očajan. Nasuprot, pogled djeteta je kao bistrina neba, i gotovo da nema ničega ljepšeg na svijetu. Pogled može dizati, ali može raniti i dotući.

Naš uvaženi teolog, pjesnik, pisac, pokojni dr. Ivan Golub, napisao je o tom oku koje bdije:

Učitelj me gledao dugo, dugo.

 Njemu se nije žurilo,

a mene je grijalo njegovo oko, grijalo…

Umjetnica, prof. Blaženka Pleše, uspjela je (2005.) izraziti posebno lijepi pogled Majke Klaudije na portretu prema originalnoj fotografiji. Zanimljiva su svjedočanstva koja iznose da u zadnje vrijeme sve više osoba zadržava svoj pogled na tom portretu Majke Klaudije. Priznaju: „Njezin pogled me hrabri!“ Ili: „On me tješi! Ozdravlja me i liječi! Dobivam snagu nastaviti život u povjerenju prema Bogu, jer osjećam da me njezin zagovor prati i vodi k Bogu.“

Pogled Majke Klaudije koji hrabri, tješi, liječi…

Neki drže fotografiju na radnom stolu, na prikladnom mjestu, ili čak i u novčaniku, da joj se mogu uvijek obratiti za pomoć. A to je samo njezina fotografija! Nevjerojatna, ali istinita stvar. Jedan mi je gospodin umjetnik pokazao upravo sličicu u novčaniku uz obrazloženje da je uvijek s njim. No on nije uopće prakticirao vjeru. Jednom je pao i vrlo teško slomio nogu. Bila mu je sva u stezačima. Molila sam M. Klaudiju da se pobrine za njegovu dušu i o tome govorila s njim. Nije se dao nagovoriti, no ipak je ljubav M. Klaudije pobijedila. Došao je u bolnicu jedan svećenik i sve sredio te se je čovjek radostan preselio u vječnost.

U drugoj obitelji muž i žena radili su na odgovornom mjestu. Nisu mogli prakticirati vjeru. Jednom ne ideš na sv. misu, i ništa se ne dogodi. Pa drugi put isto tako, i kako je čovjek slab, zaključi da niti ne mora prakticirati svoju vjeru. Došlo vrijeme mirovine. Gospođa odlučila ići svaki dan na sv. misu. No nikada na pričest. Pratila sam je nekoliko godina dok nije došao čas kad sam odlučila pitati je zašto ne prima Isusa. Boji se. S njezinom sestrom molile smo M. Klaudiju da pomogne. I došao je čas preporoda. Sada je trebalo doći i do duše muža. Sad se i ona priključila molitvi. On se pak tako promijenio da je postao presretan nakon svetih sakramenata. No trebalo je otići i u bolnicu. Svi su se čudili što nije ispuštao iz ruke sličicu M. Klaudije niti kod higijene. I s tom je sličicom sretno prešao njoj u društvo.

Događa se to sada, 70-tak godina od njezine smrti, a kako se tek događalo za njezina života, dok su je živu promatrali!

Tako s. Ana Račić priznaje: „Još sada gledam u duhu Klaudijin mistički pogled pun nebeske miline. Njezin anđeoski smiješak dizao me u više sfere. Isusova prijaznost bila je u njezinim riječima. Sva je bila vrhunaravna, visoko iznad prosječnosti.“

Bivša učenica, a kasnije redovnica Družbe Malog Isusa, dala je ovu izjavu: „Nisam je često susretala po hodnicima, ali poslije svakog susreta onaj njezin pogled uvijek mi je duboko i dugo ostao pred očima… Svaki put kad bih se susrela s našom dragom M. Klaudijom, na njezinim sam očima vidjela da je puna Boga i sva u njemu.“

Gospođa Silva Križan-Kralj išla je kao djevojčica Majci Klaudiji na pouku u glasoviru. Poslije se nije s njom susretala, ali je uvijek i u starosti sačuvala u sjećanju osobit sjaj njezinih očiju: „O Majci Klaudiji, mojoj učiteljici ili uršulinki sa zlatnim očima… Njezine su oči gledale više puta nekim udaljenim pogledom, kao da tonu u molitvi. Mnogo puta sam osjetila kao da u tim očima blista zlatnožuti sjaj… I danas mi M. Klaudija u svijesti iskrsava kao neko biće … u kojem je mogla stanovati samo velika i čista ljubav.“

„Misli na druge! To je kao trinaesta nepisana zapovijed!“

M. Klaudija češće je znala reći na pobudu: „Misli na druge! To je kao trinaesta nepisana zapovijed koja obuhvaća sve ostale.“

Paula Keglević posvjedočila je: „Kao učiteljica M. Klaudija bila je nadasve dobra. Na satu glasovira ja sam upravo uživala gledajući njezino blaženo nasmijano lice i slušajući njezine pouke. Jednom sam primijetila da na objema rukama ima jake ozebline, pa sam je upitala: 'Časna Majko, to Vas mora jako boljeti?' Ona me pogleda svojim milim pogledom i reče: 'Drago dijete, nikad nam ništa ne smije biti teško; sve uvijek moramo trpjeti za spasenje duša!' Njezina tjelesna bol bila je prekrivena velikom strpljivošću, a iz očiju joj je odsijevala velika blagost.“

Slavica Lukaček-Sanković bila je prvo uršulinska učenica, a onda i učiteljica u samostanskoj školi. Ona tvrdi: „U Majke Klaudije bilo je toliko topline, a posebno u njezinu pogledu, a upravo je to meni kao djetetu trebalo.“

Radnica u samostanu u Varaždinu, Evica Hladnić, na svoj jednostavan način govori o svetoj Majci Klaudiji. „Dobro sam poznavala časnu Majku Klaudiju jer su nas učili vjeronauk. Tak ih gledan, kak da su živi; ak je gdo bil svet, oni su bili. Kud su išli, svakoga su lepo pozdravili i pogledali svojim milim očima, bili su tak sveti da lepše nemre bit. Kad sam ja bila u samostanu, bil je i radnik Štef Belcar, koji nam je rekel: glečte, to vam je sveta Majka Klaudija.“

Rajka Vidrač svjedoči: „Oči su joj uvijek sjale, bila je uvijek vedra, nasmijana, s lica joj je blistala dobrota.“

O pogledu M. Klaudije mnogo se govorilo. Kad su učenice i sestre davale izjave ili prisege na svoje izjave o njezinoj svetosti, rijetke su koje se nisu osvrnule upravo na milinu pogleda njezinih blagih plavih očiju.

Možemo zaključiti: Što je srce punije ljubavi, to oko ljepše sja.

Odabrala: s. Klaudija Đuran

Uredila i čitala: Gordana Krizman