Službenica Božja Majka Klaudija Boellein - 4. dio

Majka Klaudija „kvasac“ u Kraljevstvu Nebeskom

„Kraljevstvo nebesko slično je kvascu koji uzme žena te ga pomiješa s tri mjere brašna dok sve ne uskisne“ (Lk 13,20-21). Među Isusovim usporedbama o Kraljevstvu nebeskom svakako je važna i ova jezgrovita i bremenita prispodoba o kvascu. U njoj Gospodin ne misli na kvasac kao na simbol pokvarljivosti, nego gleda na njegovo nečujno i nevidljivo djelovanje, a rezultate tog djelovanja vidimo kad se tijesto nadigne, naraste i profini. Možda će nam u naše vrijeme, kad se uglavnom kupuje gotov kruh, ova prispodoba malo reći, ali ako potanje razmotrimo kako kvasac djeluje u kruhu, nedvojbeno da će nam se ukazati dubina ove Isusove poredbe, kao i njezino simboličko prenošenje na duhovni plan. Jer Gospodin nije nikada govorio, a da to nije diralo srca ljudi koji su sve riskirali da ga čuju. Dolazili su izdaleka, podnosili su napore puta, često su bili gladni, što smo slušali u izvještajima o dva umnožena kruha, zatim kad Isus govori učenicima da se čuvaju farizejskog kvasca, to jest licemjerja. Slušatelji su bili izloženi i žarkom suncu, a dolazili su noseći i dječicu. Isusova je riječ bila doista duh i život, inače se ne bi mogla formirati nova zajednica Crkve. Mnogi od tih koje je Isus nahranio bili su u onoj gomili koja je tražila da se razapne, no Duhom Svetim taknuti nakon Uskrsnuća, a posebno nakon dolaska Duha Svetoga, uvidjeli su kako su bili obmanuti. I oni su postali malo po malo kvasac koji je dalje nevidljivo djelovao u njihovim zaseocima i gradićima. Njihov se grijeh pretvorio u apostolat riječi, a još više apostolat primjera. I Isusova se Crkva širila kao svježe uzeti kvasac u tijesto ovoga svijeta. Ona i dalje raste unatoč neprilikama, kao kad domaćica mijesi tijesto i prevrće ga na sve strane. Žena uzme kvasac te ga pomiješa u tri mjere brašna i kao da taj kvasac ukopa i njega nestane. Ona više na nj niti ne misli. Važno joj je da tijesto što bolje obradi. Kvasac „zna“ svoju ulogu: on nestaje, ali tijesto buja, pomaže mu rasti.

No postoji i, da tako kažemo, duhovni kvasac. I kao što obični kvasac djeluje na rast materijalnoga kruha, tako i duhovni kvasac dobra primjera, kreposnog života, molitava,  jednom riječju, kvasac svetosti svakog krštenika, pomaže rastu cijelog Otajstvenog tijela, Crkve (usp. Kol 1,18). Takav je kvasac svaka duša u milosti, a nadasve ona koja svjesno nastoji oko dobrih djela te tako umnaža talente da ih deseterostruko umnožene vrati svome Gospodaru od kojeg ih je primila.

Naša Majka Klaudija Boellein bila je takav kvasac kojeg je Gospodin stavio u tijesto samostanskog života da oko sebe, na sve s kojima živi i s kojima se susreće, protegne svoje blagotvorno djelovanje. Čak su i njezine prijateljice u svijetu svjedočile da je sa svima bila tako mila, tako čista i sveta, da su bile presretne ako ih je samo milo pogledala. One su vidjele oštre postupke njezine majke aristokratkinje koja nije dopustila da se druži s mnogo osoba, nego samo s onima čiji su roditelji nešto značili u životu Đakova. Stoga je tim malobrojnim prijateljicama bilo još draže kad su vidjele da je uvijek nasmiješena, što se uočilo po njezinim očima koje su bile kao orošene suzama, ali nikada ni riječi protiv majke ili protiv bilo koga. Čak su rekle da je nisu vidjele nikada niti namrštenu. U samostanu će neke sestre reći da je to jedinstvena osoba koja nije nikada ogovarala, nikada rekla ni riječ protiv ljubavi. Bog ju je dao našoj zemlji na dar, da preporođena vodom i Duhom Svetim (Iv 3,5) po krštenju, na isti dan rođenja 17. siječnja Svete 1875. godine, za stan Božji u Duhu (Ef 2,22) i tako postane ugodan Kristov miris (2 Kor 2,15) i djelotvorni kvasac, jednom riječju: posebno milje Gospodnje (Iz 62,4).

„Prošla je zemljom čineći dobro“

Bila je duboko skrivena u tijestu zajedničkog života, a to svakidašnje umiranje sebi rađalo je novim porastom milosti kako u njezinoj duši, tako i u dušama sestara i djece njoj povjerene. Po službama koje je obavljala kao učiteljica, ravnateljica škola ili poglavarica samostana možda nitko ne bi niti za nju znao da nije bila velika u ljubavi koja ju je izgarala čitav život, jer nikada nije propustila učiniti dobro. Sestre su znale reći da ako nije mogla pomoći, rekla bi: „Draga sestro, ne mogu Vam pomoći, ali ću se za Vas moliti“. Taj plamen ljubavi širio je oko nje svjetlo i toplinu. Njezin je kvasac radio i trošio se, nestajao u teškoj bolesti tifusa od kojega se nije oporavila punih jedanaest godina, sve do svete smrti 3.veljače 1952. g. I ona je mogla govoriti poput sv. Ivana Krstitelja: „On, njezin Zaručnik Isus, treba da raste, a ja da se umanjujem“. Svima je davala prednost, i najmanje dijete susretala je s velikim poštovanjem, gledajući u svima uvijek prisutnog Boga. Njezina milina i toplina svima su ulijevale snagu i povjerenje za budućnost. Stoga na uršulinskoj grobnici stoji za nju natpis koji je Petar u kući jednog rimskog časnika rekao: „Prošao je zemljom čineći dobro“ (Dj 10,38). Tu je ploču dala postaviti njezina vjerna učenica, gđa Vjera Marić, koja je uvijek i svima govorila o 'svojoj Klaudiji'.

S. Klaudija Đuran nadalje iznosi jedno sjećanje: „Prije nekog vremena sam putem e-pošte dobila neobično nepotpisano pisamce nekog, pretpostavljam, mlađega gospodina. Evo što piše:

„Hvaljen Isus i Marija, knjižicu ove sestre Majke Klaudije sam našao u Župnoj crkvi u Međugorju, nikad čuo za ovu sveticu. Ali kad sam pročitao da se molitvama utječe njoj za sve delikvente i ljude psovače i iz rastavljenih obitelji, ja sam i 7x gori grešnik nego se navodi. Ovim e-mailom želim zamoliti sestre sv. majke Klaudije da se zauzmu i za mene pred Bogom i Majkom Isusovom po zagovoru Majke Klaudije za spas moje duše. Hvala vam sestre, a i tebi Majko Klaudijo, danas na svetu nedjelju, 06. travnja 2025., izabirem te kao majku svoju, želim da se zauzme za mene i da mi pomogne doći u nebo. Pozdrav iz Ljubuškog. Totus tuus +“

Odmah sam mu odgovorila, pa neka se Dobra Majka Klaudija zauzme i za njega kao i za tolike koji možda i ne znajući traže Gospodina.“

Majka Klaudija – Kristovo zrno

Jednom je lik Raspetoga Klaudiji progovorio jednu riječ. I ona je shvatila da je Bog PRAVEDNOST, ali koja je LJUBAV. Nažalost, nikome nije rekla što joj je to Gospodin s Križa progovorio. Taj je sada lijepi križ u školskoj kapelici i uvijek kad prođem, pozdravim ga u ime svih koji ga ljube.

Taj je presveti lik sve više i više u njezinu srcu budio ljubav. Silnu i žarku ljubav predane zahvalnosti. Ljubav jaku kao smrt (Pj 8,6), i jaču od smrti. Ljubav koja želi da se sva pretoči u Ljubljenoga, da zaogrne njegov lik, lik Poniženoga Bogočovjeka, da postane on. Da i ona postane zrno za gladno srce ovog čovječanstva, kako je napisala naša pokojna sestra pjesnikinja, Bogoljuba, da mu dovede braću.

Zrno Kristova čovještva, bačeno na zemlju ljudske djece, umiralo je – prezreno i odbačeno od ljudi (Iz 53,3). Jer, Krist se lišio svoje jednakosti s Bogom, uzevši narav sluge, postavši ljudima sličan. Ponizio je sam sebe poslušan do smrti, smrti na Križu (Fil 2,7-8). Jer, ‘ljubio me i samoga sebe predao za me’ (Gal 2,20). Zato ga je Otac proslavio slavom koju je imao kod Njega prije postanka svijeta (Iv 17,5), i dao mu jedincato ime, Ime nad svakim imenom (Fil 2,9).

Njegovo umrlo zrno, oživljeno Duhom životvorcem, Duhom Oca i Sina, rodilo je za Crkvu novi naraštaj Otkupljenika Gospodnjih (Iz 62,12). Dalo je bezbrojna zrna: sve pûke darovane Mu u baštinu (Ps 2,8), nova zrna za žitnicu Gospodnju koja čekaju novu sjetvu, pa novo umiranje, i novu žetvu za eshaton – za Posljednji dan. Jer svako umiranje, ono naime slobodno i iz ljubavi, ustostručenje je života!

I zrno nekad lijepe Jerine, a pod kraj života pogrbljene i patnjom iskušane i sništene Klaudije-Dobre, pripravilo se da bude posijano.

Ovu emisiju zaključujemo stihovima koje je s. Klaudija Đuran satkala za Majku Klaudiju:

Zrno vjere i klas dozrele ljubavi

Umire tvoje zrno, Klaudijo, umire...

Umire posijano u majci zemlji u sivu jesen –

Suho, samo, ostavljeno,

Zimom zaborava pokriveno...

Trune, umire...

Ali gle! Ono nosi i pokazuje u sebi klicu proljeća – Uskrsnuća.

Ono više nije prazna olupina bez života, već preobraženi mladi stručak!

Sâmo je sebe divno nadišlo: buja, raste, zeleni se!

Naviješta ljeto – puninu zreloga klasa, ploda –

Zaboravlja na studen, na osamu, na stravu smrti,

leluja se u suncu i kliče,

jer donosi preobraženi novi stostruki život.

Klaudijo, ti si prešla iz smrti u život – jer si ljubila braću (1 Iv 3,14)!

Zrno tvoje vjere preobrazilo se u klas dozrele ljubavi.

Postigla si puninu života, Život uskrsnuća.

Jer, Ljubav je gledanje, uživanje Uskrsnuća.

Moli sada u svojoj slavi za svoju braću i sestre!

Odabrala: s. Klaudija Đuran

Uredila i čitala: Gordana Krizman