Traži

Klaudija Boellein Klaudija Boellein  

Službenica Božja Majka Klaudija Boellein - 3. dio

Službenica Božja Majka Klaudija Boellein rođena je u Đakovu 1875., a preminula u Varaždinu 1952. godine. U uršulinskom je samostanu živjela i djelovala gotovo 50 godina, provodeći život duboko uronjena u molitvu, ali i mudrom služenju djevojčicama i djevojkama u školi i internatu. U sljedećih ćemo nekoliko nastavaka, kroz tekstove koje je pripremila uršulinka s. Klaudija Đuran, pobliže upoznati tu samozataju redovnicu

Majka Klaudija odgojiteljica u stilu utemeljiteljice Reda Uršulinki svete Anđele Merici

U susretu sa sv. Anđelom ljudi su govorili: „Ovdje je Bog!“ Gotovo isto tako govorili su o M. Klaudiji u uršulinskom samostanu i školi, kako odrasli, tako i djevojčice i djevojke i posluga, jer su doista svi osjećali u njoj Božju prisutnost. Već je spomenuto da kad malene nisu znale njezino za ono vrijeme neobično ime Klaudija, rekle su: „Ona majka koja je najsličnija Isusu.“ Nakon smrti sv. Anđele 1540. godine, brešanski kroničar Pandolfo Nassino zapisao je u gradsku Kroniku: „Ova je Majka sestra Anđela svima propovijedala vjeru u Svevišnjeg Boga tako da je sve osvajala.“ A u ustima M. Klaudije, diskretno i nenametljivo, bila je samo jedna riječ, no vrlo često ponavljana s milinom: „Bog! Bog! Bog! Bog!“. Ta je riječ jednostavno postala izazov za učenice tako da su tu riječ i njoj slične dobro zapamtile, ponavljale i od nje živjele dok su i same svoju djecu odgajale Klaudijinim riječima. Ta ih je riječ tako utvrđivala u vjeri, nadi i ljubavi, da su prevladavale mnoge obiteljske teškoće i krize.

Majka Anđela bila je moliteljica, mistikinja i velika pokornica. Postila je strogo za braću koju je željela dovesti Kristu. Velik je dio noći probdjela uz relikvije mučenika u kripti crkve, koja danas nosi njezino ime, a po danu je primala osobe svih kategorija potrebnih razumijevanja i utjehe.

Majka Klaudija je također bila mistikinja, pokornica, isposnica. Kao glavarica i ravnateljica uršulinskih škola, nakon dugih sati molitve i kratkog sna, odlazila bi u školu među učenice uvijek radosna, s milim pogledom, te primala sestre i susretala osoblje. Na sve je ostavljala dubok dojam mira i topline. Jela je vrlo malo, pa su se sestre pitale odakle joj je snaga za takav život. Za sv. Anđelu ljudi su govorili da je uzor 'piacevolezze', odnosno miline koja svima želi dobro i sve osvaja. To su doživljavali i Klaudijini sugrađani, no i druge osobe, učenice, koje su se razišle na sve strane svijeta, o čemu je progovorilo skoro 130 zaprisegnutih svjedoka. Obje su odgajale svojom osobom, a to je davalo dojam da Isus doista iz njih govori i poučava. Sam Bog bio je odgojitelj u njima i po njima. Radost, finoća, plemenitost i nježnost, o kojima je često govorio i pisao pokojni papa Franjo, bile su okosnica njihove odgojne metode.

Sv. Anđela moli i zaklinje voditeljice mladih uršulinki, što možemo primijeniti i na sve roditelje i odgojitelje: „Zaklinjem vas da vodite računa o svojim kćerima i da ih uklešete u dušu i srce, jednu po jednu, ne samo njihova imena, nego i porijeklo i narav i svako stanje i uvjete njihova života.“ Tu su temelji individualnog odgoja, o čemu se počelo govoriti tek u 19. st. Pazila je na sve učenice zajedno, ali je pred očima imala svaku pojedinačno. Nije čudo da je svaka imala osjećaj da nju najviše voli. To je kao kad su pitali majku 13-tero djece koje od njih najviše voli, rekla je: „Ono koje je zadnje bilo bolesno jer je njemu potrebna najveća pažnja.“

Sv. Anđela nastavlja: „Lijepo vas molim, trudite se voditi ih rukom nježnom i blagom, a ne zapovjednički i strogo... Jer Isus Krist kaže: 'Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca.'“ M. Klaudija je znala reći: „S dušama treba postupati kao sa staklom: nježno i obazrivo.“ Kad su je jednom pitali kako postupati s jednom jogunastom pitomicom, rekla je: „Ja sam za blagost.“ Ona je malo govorila, ali je zato strpljivo slušala. Upravo to danas treba tolikim osamljenim i ranjenim osobama, samo da ih se sasluša. Ona je doista bila lijek za mnoge. Molimo joj se i u našim potrebama.

Prihvaćena u Sinu

Majka Klaudija ostavila nam je ove krasne utješne riječi: „Budite svjesni da je naše najveće dostojanstvo i naša najveća sreća u tome da smo djeca Božja. To je najslađa istina naše svete vjere… Svijest 'Ja sam dijete Božje' – čuvat će vas od grijeha, dat će srcu vašemu mir, raširit će ga i učvrstiti u ljubavi i pouzdanju.“

Te riječi pomoći će nam razumjeti njezino ponizno, ali dostojanstveno držanje puno miline. Svi koji su je poznavali svjedoče da je ižarivala sreću, mir i nutarnju staloženost, koji su proizlazili iz činjenice da je stvorena od Boga i za Boga. Bila je sva u Njemu. Njezine plave, uvijek malo vlažne oči, imale su sugestivnu snagu da svjedoče o trajno prisutnome Bogu, koji je sama sreća, jer je savršena Ljubav. Stoga ni najteže fizičke patnje, ni mnogobrojni poslovi, ni druge neugodnosti svake vrste, koji bi druge slomili, ili barem obeshrabrili, nju nisu mogli smesti niti izbaciti iz njezina mira. Jedna je gospođa rekla da se činilo kao da je neranjiva za osobne ubode i udarce. Težište njezine duše bilo je duboko usidreno u bezdan Božjega bitka, u tom oceanu mira i ljubavi. Zato je i u srca svih koji su je imali sreću motriti ulijevala mir i sigurnost. Zajedno sa svim sestrama u varaždinskom samostanu dnevno je molila za cijelu Crkvu i svijet. Posebno joj je bila draga Marijina velepjesma „Veliča duša moja Gospodina“, stoga su sestre vjerovale da je doista i njezina duša bila udružena s Marijom u slavljenju Boga. Jedna je sestra izjavila da ima dojam da njezina duša uvijek pjeva s Gospom „Veliča duša moja Gospodina“. Mogla je s Majkom, poniznom službenicom Božjom, ponavljati: 'Velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime Njegovo…(usp. Lk 1, 49-52). Uistinu, taj Svesilni bio je njezin Bog-Stvoritelj, kojega je u Sinu smjela zvati Ocem. 'Bog ju je prihvatio, Bog ju je uzeo i uzvisio, Bog ju je nosio na svome Srcu i milovao na koljenima' (usp. Iz 66,12),  kao što otac nosi svoga sinčića. Ona je pak sa svoje strane trajno prigrlila to Božje prihvaćanje i od njega živjela. Jer, ako nam je Bog dao svoga Sina, nije li nam onda dao sve s Njime? (Rim 8,32). Kakve li neopisive radosti i kakva li života posinjene – prihvaćene djece Božje!

Jednom je prilikom jednoj redovnici Majka Klaudija rekla s neponovljivim uvjerenjem: „Kad bi svi na ulici gazili po meni kao po blatu, ja bih i onda bila presretna“. Mazohizam? Daleko od toga! Svjedoci smo kako današnji čovjek trčkara na sve strane da bude viđen, da nešto vrijedi u tuđim očima i da nešto znači. Majka Klaudija toga nije trebala. Imala je Boga, 'Izvor žive vode, a ne raspucane čatrnje; (usp. Jer 2,13), 'sigurnost i slavni ponos nade' (Heb 3,6), i to joj je bilo dosta.

Njezina duhovna Majka, sv. Anđela Merici, izrijekom je ostavila svojim kćerima u svetu baštinu riječi: „Vaše glavno utočište neka bude okupljanje do nogu Isusa Krista… Ustrajte vjerno i radosno u započetu djelu. A čuvajte se, kažem vam, čuvajte se, čuvajte, da ne ohladite, jer će se svako moje obećanje koje vam zadajem, preobilno ispuniti.“ (Zadnja ostavština, 3,22-24).

A što je to obećala Anđela? Evo što: „Koliko moraju klicati i radovati se jer je u nebu svima, svakoj pojedinoj, pripravljena nova kruna slave i veselja… Iako će koji put imati kakvog trpljenja i boli, ipak će to sve brzo proći i okrenuti se u veselje i radost… Bog će se za vas divno brinuti… Štoviše, utješno ćemo proživjeti ovaj naš prekratki život, a trnoviti i kameniti putovi postat će cvjetni i prekriveni pločama najčistijeg zlata' (5. spomen, Uvod u Pravilo 9).

Znajući da smo ovdje 'putnici i tuđinci, daleko od Gospodina, tražeći domovinu' (usp. 2. Kor 5,6; Heb 11, 13-14), moramo imati uvijek pred očima svoj cilj. Nije to bježanje od sive, ponekad i ružne stvarnosti, nego mudro korištenje svega onoga što nam ta stvarnost donosi, 'očima vjere uprtim u začetnika i dovršitelja vjere, u Isusa, koji namjesto određene mu radosti podnese križ ne mareći za sramotu, te otada sjedi s desne Božjeg prijestolja' (Hebr 12,2).

A M. Klaudija, na koju možemo primijeniti riječi božanskog Spasitelja, 'Moja je hrana vršiti volju Oca moga… Ja uvijek činim što je Njemu milo' (Iv 4,34; 8,29), pomagat će nam na tom hodu zajedno sa sv. Anđelom, koja je obećala biti vjerna prijateljica na nebu.

Na obje možemo primijeniti riječi Očeva Jedinorođenca prije Lazarova uskrsenja: 'Hvala ti, Oče, što si me uslišio. Ja znam da me ti uvijek uslišavaš' (Iv 11, 41-42). I stoga joj se njezini štovatelji sve više mole i primaju sve obilnije duhovne utjehe i jakost.

U toj sigurnosti, za vrijeme najtežih godina „Velikog rata“, Prvog svjetskog rata, kad se nije moglo ni slutiti da će doći još jedan strašniji i krvaviji, Majka Klaudija je poduzimala nevjerojatne stvari. Uz dopuštenje gradskog vijeća djevojčice su prodavale razne stvari po gradu, a djevojke su šivale rublje i druge odjevne predmete za borce, invalide, za obitelji koje su izgubile hranitelja. Metražnu i drugu robu davali su plemeniti trgovci, uglavnom Židovi, kao i naša tadašnja tvornica Tivar - tekstilna industrija VŽ (današnji Varteks). Tako su djevojke, uza sestru koja im je bila dodijeljena, naučile zanat za svoj osobni život nakon rata. Neke su otvarale i vlastite radnje za krojenje i šivanje. Druge su neumorno plele čarape, veste, šalove, rukavice i ostalo da se pomogne našim uglavnom siromašnim ratnicima. Čak su im slale i knjige da u časovima predaha mogu okrijepiti dušu i psihu. Svi su se divili kako je M. Klaudija sva uronjena u Boga uspjela toliko ući u potrebe bližnjih. Uz to je razmjestila i konvikt (internat) da primi dvadesetak djevojčica i djevojaka koje su izgubile očeve. Tako je krajem i nakon rata bilo gotovo 120 konviktica, a predviđen je bio broj najviše 90. Ona je u tim najtežim godinama rata i poraća bila glavarica kuće i ravnateljica škola.

Osjećati se ljubljenim Božjim djetetom diže dušu, hrabri je i jača, te takve osobe doista mogu biti anđeli čuvari svojoj okolini, jer zrače. Sv. Pavao bi rekao: "Sve mogu u Onome koji me jača, koji mi daje snagu."

Odabrala: s. Klaudija Đuran
Uredila: Gordana Krizman

"Na svetost pozvani" - Službenica Božja Majka Klaudija Boellein
10 ožujka 2026, 16:28