Službenica Božja Majka Klaudija Boellein - 2. dio

„Mi u Bogu i Bog u nama… po Euharistiji iz koje žari ljubav!“

Često nam naši suvremenici nakon odlaska s ovoga svijeta izmiču iz vida. Čim se zatvore vrata smrti, ponekad se zatvore i vrata sjećanja. Ipak to ne vrijedi za svete osobe koje su obilježile svoj vijek svijetlom stazom ljubavi i mirisom dobrote. One su nam uzor, na njih gledamo, njima se divimo, njima se molimo. Odražavaju Božje lice. One nam kao magneti privlače oči srca prema nebeskim zbiljama, prema božanskim mirisima. Povuci nas, i trčat ćemo za mirisom tvojih pomasti, piše u Pjesmi nad pjesmama. Na nama je vjerno slijediti taj trag mirisnog svjetla da se i sami obučemo u istu mirisnu haljinu svetosti. Da zaodjenemo Krista: Obucite se u Gospodina našega Isusa Krista, poručuje sv. Pavao (Rim 13,14) i dodaje: Zaodjenite se u ljubav (Kol 3,14). I tumači ovako: Obucite se, dakle, budući da ste izabranici Božji, sveti i ljubljeni, u milosrdnu srdačnost, dobrotu, poniznost, krotkost i strpljivost… (Kol 3,12-14). To znači zaodjenuti se u Ljubav, a Ljubav je naš Gospodin, Mesija Ljubavi. Tu mogućnost primili smo na svetom krštenju: obukli smo novog čovjeka, stvorena na sliku Božju (Ef 4,4).

Ostvarenje takva novog čovjeka možemo predstaviti u blagom i poniznom liku Službenice Božje, uršulinke, Majke Klaudije Boellein, prilično poznate hrvatskoj javnosti, ali i šire. Nju je Bog iz cvjetnjaka rodnog Đakova presadio u perivoj varaždinskog samostana. „Mi u Bogu, i Bog u nama… po Euharistiji iz koje žari ljubav!“ – njezina je glavna poruka nama. Ona je mirisala na Boga ljubavi, da je čak, spomenuli smo, i na sprovodu, unatoč hladnoći i snijegu, dala osjetiti krasan miomiris. M. Klaudija i kao pokojnica ižaruje taj miris sve do današnjeg dana.

„Moramo biti pokrenuti svetim nemirom“

M. Klaudija kao da je slušala kard. Josepha Ratzingera prije negoli je postao papa.

On je napisao za svećenike, ali to se može primijeniti na sve vjerovjesnike i odgojitelje: „Moramo biti pokrenuti svetim nemirom: nemirom koji od nas traži da svima donesemo dar vjere, dar prijateljstva s Kristom. Ljubav, prijateljstvo s Bogom primili smo kako bismo stigli do ostalih. Primili smo vjeru da bismo je drugima predali… kako bismo bili u službi drugima. Svaki čovjek želi ostaviti trag koji će ostati. Ali što ostaje? Novac sigurno ne. Ni građevine ne  ostaju, ni knjige. Nakon određena dužeg ili kraćeg vremena sve to nestaje. A jedino što ostaje vječno jest ljudska duša, čovjek kojega je Bog stvorio za vječnost. Plod koji ostaje jest ono što smo posijali u ljudske duše: ljubav. Spoznaju, gestu kadru dotaći srce, riječ koja otvara dušu Gospodinovoj radosti… Molimo Gospodina da nam pomogne donositi rod, rod koji ostaje. Samo će se tako zemlja iz doline suza promijeniti u Božji vrt.“ („Nepoznati Papa“, str. 55, Darko Pavičić, Večernji list)

Po objavi Božje ljubavi zračila je milinom

Mlada Jerina mnogo je pretrpjela od svoje hladne majke. Nije čudno, jer je majka ostala udovica s 23 godine, a rodila je, do tada, već četvero djece. Dječaci Janko i Mirko umrli su u nježnoj dobi, a nešto starija sestra Melita bila je nagluha, te joj je majka morala posvećivati dosta pažnje koju onda nije mogla pokloniti Jerini. Stoga je ona mogla biti opora, tvrda i tugaljiva, namrgođena i zlovoljna. Mogla je biti puna nepovjerenja prema drugima. Ali ništa od toga! Unatoč tomu, zračila je vedrinom i milinom. Kako je to bilo moguće?

Sama je izjavila da joj se Božja ljubav objavila još kao maloj djevojčici u kolijevci, jer je nekoliko puta vidjela hostiju na prozoru koji je gledao prema hodniku, i znala je da je u njoj živi Isus. Otkrila je i tajnu o ulivenoj milosti Božje prisutnosti kod prve pričesti. Nije rijedak slučaj da se Bog objavljuje i posve maloj djeci, jer su mu ona po čistoći i nedužnosti srca najbliža i najsličnija: „Ako ne budete kao djeca nećete ući u Kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3). To ne znači biti djetinjast, nego bezazlen, pun povjerenja i jednostavnosti srca. Isus je govorio njezinoj mladoj duši kao i proroku Izaiji: Ne boj se, jer ja sam te otkupio, imenom sam te zazvao i ti si moja! Kad preko vode prelaziš, s tobom sam, ili preko rijeke, neće te preplaviti… Ne boj se, jer ja sam s tobom… Dragocjena si u mojim očima, vrijedna si i ja te ljubim (usp. Iz 43,2.5.4). Bog se doista objavljuje svim ljudima u ovom ili onom obliku, jačim ili slabijim intenzitetom, samo je potrebno 'čistiti prozore svoje duše' da se uoči njegov pohod. Ona je duboko u sebi nosila te Božje darove. Izvana se ništa nije vidjelo, ali njezin je duh na diskretan način počivao u Bogu. I njezine kolegice u svijetu pod prisegom tvrde da nije nikada bila ni namrštena, a kamoli ljuta ili nervozna. Posebno je bila opečaćena darom Prve pričesti, kada je, kako je priznala glavarici, nekoliko sati bila posve uronjena u Božji bitak da nije ništa vidjela ni čula što se oko nje događa. Prvu pričest je primila u Zagrebu u crkvi sestara sv. Vinka, pred njegovim oltarom, 1. svibnja 1887. godine. Stoga je svima u školi i ostalim laicima preporučivala čestu sv. pričest i klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.

Majka Klaudija kroz perspektivu Blaženstava

Kod proslave 50. godišnjice njezina prijelaza u vječne radosti, 2002. godine, glavarica samostana, s. Elvira Krišto, koristeći tekst Blaženstava, primijenila ga je na M. Klaudiju ovim dubokim razmatranjem:

Gledajući je u svjetlu evanđelja o Blaženstvima, čujemo i gledamo kako hoda u ritmu blaženstava, u ritmu Isusova programa života. U njezinom su se životu ostvarivala Božja obećanja: hodeći siromašna duhom, primila je kraljevstvo nebesko; hodeći krotko i pristupajući sestrama i djeci ljubazno i blago poput svoje utemeljiteljice sv. Anđele, ušla je u baštinu, ne samo širokih ravnica rodne Slavonije, nego i Rusije i čitavoga svijeta za koji je molila; hodeći milosrdna srca i praštajući svima, zadobila je milosrđe dobrog nebeskog Oca; hodeći čista srca zajedno s Bezgrešnom Majkom, Boga je gledala i njegove tragove prepoznavala u ljudima i prirodi; noseći i šireći mir, bila je svjesna svog najvećeg dostojanstva i najveće sreće, biti dijete Božje. Ta svijest ju je čuvala od grijeha, davala njezinu srcu mir, širila ga i učvršćivala u ljubavi i pouzdanju. Živeći ovo blaženstvo, željela je samo ono što Bog hoće i uršulinskim misionarskim srcem uložila svoj život u Božju želju da se svi ljudi i narodi spase.

I kada je 1952. godine ušla u puninu Božjih obećanja, u krilo Očevo, nastavila je svoj zagovornički hod u ritmu naših koraka u želji da nam čini dobro svake vrste i da s nama dijeli radost sjedinjenja s Isusom.

 "Bože, Oče malenih i poniznih, u kojega se M. Klaudija toliko uzdala i kojega je vjerno ljubila, udijeli svojoj Crkvi sve milosti koje te po njezinu zagovoru molimo te proslavi svoju vjernu službenicu na čast Presvetog Trojstva. Po Kristu našem Gospodinu. Amen."

Odabrala: s. Klaudija Đuran
Uredila: Gordana Krizman