“Misal po zakonu rimskoga dvora” i Dan nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

Marito Mihovil Letica

Nadnevka 22. veljače već se tradicionalno obilježava Dan nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Kao njezin logotip ističe se slovo uglate glagoljice “Iže” (koje se transliterira u latinično “i”), a preuzeto je iz “Misala po zakonu rimskoga dvora”, najstarijega prvotiska na hrvatskome jeziku, u čiji je spomen 22. veljače proglašen i Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva.

Potrebno je napomenuti da temeljni fundus Nacionalne i sveučilišne knjižnice potječe iz isusovačke knjižnice i seže u 1607. godinu. Već je prije 1645. Knjižnica na zagrebačkome Gradecu imala posebne dvorane, knjižničare i jasna pravila o posuđivanju knjiga.

Vratimo se “Misalu po zakonu rimskoga dvora”. Često se može čuti i pročitati da je to prva tiskana hrvatska knjiga, ujedno i prvi misal u Europi koji nije tiskan latinicom i latinskim jezikom. Međutim, to je samo djelomice istinito. Doista je posrijedi prvi misal koji nije tiskan na latinici i latinskome jeziku; štoviše, to je prva europska knjiga otisnuta slovima koja nisu latinična – ali nije prva tiskana hrvatska knjiga. Naime, prva tiskana knjiga u Hrvatâ jest govor biskupa Nikole Modruškoga izrečen u povodu smrti kardinala Pietra Riarija, nećaka pape Siksta IV. Taj nadgrobni govor, koji je, što je jasno samo po sebi, izrečen na latinskome jeziku, naišao je na velik odjek te je otisnut 1474. u Rimu. Doživio je najmanje sedam izdanja, a pretpostavlja se da ih je bilo i više.

To što je djelo tiskano na latinskome jeziku ne može obeskrijepiti tvrdnju da je posrijedi hrvatska knjiga. Svjetlo dana ugledala je svega dvadesetak godina nakon tiskanja “Gutenbergove Biblije” – a to najbolje govori o uključenosti Hrvatâ u onodobne kulturne tijekove.

Devet godina potom tiskana je prva knjiga na hrvatskome jeziku, tj. crkvenoslavenskome jeziku hrvatske redakcije, i glagoljičnome pismu, a to je upravo “Misal po zakonu rimskoga dvora”, datiran, vrijedi ponoviti, 22. veljače 1483. Posrijedi je hrvatska inkunabula iznimne ljepote, otisnuta u svečanome folio-formatu, na ukupno 220 stranica, pri čemu su rabljena veća i manja slova u dvije boje: crvenoj i crnoj. Za razliku od nadnevka, mjesto tiskanja “Misala” nije sa sigurnošću poznato; najvjerojatnije je riječ o Kosinju, a kao druga moguća, ali manje vjerojatna mjesta spominju se Modruš, Izola i Roč, a dugo se vjerovalo da je tiskan u Mletcima iliti Veneciji. Dodajmo i to da se inkunabulama zovu knjige tiskane do 1500. godine, dok je tiskarstvo bilo još u povojima: latinska riječ “incunabula” doslovno prevedena upravo znači ‘pelena’, ‘povoj’, ‘kolijevka’.

Glagoljično pismo važan je dio hrvatske kulturne baštine, jedan od simbola naše identitetske samosvijesti, prepoznatljiv izraz naše posebnosti. Hrvati su jedini narod u okrilju Katoličke Crkve koji je zaslužio povlasticu da se u liturgiji služi, uz latinski jezik i latinicu, hrvatskim jezikom i glagoljicom. To je sredinom 13. stoljeća Hrvatima dopustio papa Inocent IV.