Pepelnica i korizma
Marito Mihovil Letica
Kalendarski hod kroz godinu vodi nas prema korizmi i Uskrsu, najvećemu kršćanskom blagdanu. Nakon Bogojavljenja (koje je 6. siječnja) počinje vrijeme poklada i traje do korizme (kojoj je početak, jer je vezana uz Uskrs, pomičan). Poklade obilježavaju maskirani ophodi i razuzdane zabave uz obilje hrane i pića, a kulminaciju dosežu u posljednju nedjelju, ponedjeljak i posebice utorak prije Čiste srijede ili Pepelnice. Nije suvišno podsjetiti da su korijeni toga običaja poganski, odnosno pretkršćanski, a imaju magijski, apotropejski ili zaštitnički značaj: time se nastoji odagnati zima, demoni i zle sile te tako zaštititi ljude i njihove domove, stoku i usjeve.
Premda je karneval poganskoga podrijetla, zarana se uobičajio među kršćanima kao događaj što razuzdanošću i izobiljem prethodi vremenu korizme, koje odlikuje suzdržljivost i odmjerenost. Etimologija nam govori da riječ “karneval” dospijeva od latinskoga izraza “carnem levare” u značenju ‘dignuti meso’ ili ‘pustiti meso’. Od tuda hrvatska riječ “mesopust”.
Pepelnica nosi snažno simboličko značenje: pepeo je materijalni ostatak nakon dogorijevanja vatre – tako će i od čovjekova tijela, nakon što utrne vatra života i toplina koja struji krvožiljem, ostati pepeo, prah. Te prolaznosti i nemoći ljudskoga stvorenja, prolaznosti koja stoji spram vječnosti i svemogućnosti Božje, bijaše na osobit način svjestan i praotac Abraham kada reče: “Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu. Ja, prah i pepeo!”, kako čitamo u 18. poglavlju “Knjige Postanka” (Post 18,27). A u religioznoj poemi “Suze sina razmetnoga” – koju je maestralni pjesnik Ivan Gundulić napisao prema prispodobi evanđelista Luke o rasipnom i izgubljenom sinu te milosrdnom Ocu – čitamo ove stihove: “Slavne gospođe i kraljice, / kih liposti još se hvale, / zlatne kose, drago lice, / ljuven pogled kê su imale, / ah, viđ što su u ovo doba: / malo praha udno groba!”
Ali iz pepela se rađa novi život. Sjetimo se mitskoga feniksa: ta ptica neobične ljepote savije gnijezdo od mirisnih grančica te u njemu izgori zažgana vlastitom toplinom. Zatim oživi te se iz svojega uzdigne pepela. Stoga u srednjemu vijeku feniks bijaše simbol uskrsnuća Kristova.
Postom i pokorom u korizmenom se vremenu, koje traje 40 dana, približavamo Bogu. Podsjetimo se višestruke biblijske simbolike broja 40: u vrijeme Noe i Velikoga potopa kiša je padala 40 dana i 40 noći; prorok Ilija hodao je 40 dana do svete gore Božje, Isus se prije javnoga djelovanja povukao u pustinju gdje je postio 40 dana kako bi tako ojačan bio spreman oduprijeti se svim Sotoninim napastima. Četrdeset dana po uskrsnuću Isus je uzašao na nebo.
Pepelnica nam ove godine dohodi 18. veljače. Crkva nas svake godine na početku korizme podsjeća da je sad pravi trenutak za hod prema Kristu, prema slavlju njegova uskrsnuća. “Evo, sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa”, kaže apostol Pavao u “Drugoj poslanici Korinćanima” (2 Kor 6,2). Post i odricanje od svakovrsnih naslada i ugađanja tijelu nije obezvrjeđivanje i umrtvljivanje čovjekove tjelesnosti, nije njegovo protuprirodno trapljenje, nego upravo suprotno – posrijedi je vrhunaravno oživljavanje čovjekova tijela, njegovo uključivanje u život vječni omogućeno utjelovljenjem, životom i smrću, životodajnim uskrsnućem i uzašašćem Krista Isusa, Bogočovjeka, pravoga Boga i pravoga čovjeka.
