Juraj Dobrila – svjetionik služenja Bogu i narodu

Tršćanski biskup Enrico Trevisi o svom prethodniku biskupu Dobrili

Gordana Krizman

Važnu, ključnu ulogu u povratku zemnih ostataka biskupa Dobrile u Istru imao je tršćanski biskup mons. Enrico Trevisi. Tim smo povodom, nakon ekshumacije na tršćanskom groblju sv. Ane, a prije svečanog ukopa u Poreču,  mons. Trevisija zamolili za intervju.

Nakon 150 godina, stoljeće i pol nakon njegova imenovanja biskupom Trsta i Kopra, zemni ostaci biskupa Jurja Dobrile vraćeni su kući, u Istru. Tijekom prethodnih desetljeća bilo je više pokušaja da se oni vrate u domovinu, ali je to tek sada, zahvaljujući Vama, postalo moguće. Možemo li se podsjetiti procesa koji je doveo do ovog velikog povijesnog događaja, a koji ste Vi predstavili kleru i vjernicima svoje biskupije u posebnom pismu objavljenom prije ekshumacije?

Mons. Trevisi: Ovdje u Trstu je 2024. održan Socijalni tjedan katolika u Italiji, a potom smo se, kao biskupija, zapitali „Što dalje?“ te smo imali susrete i o nekim konkretnim inicijativama. Na tom je tjednu sudjelovao i papa Franjo. Govorilo se o prijelazu od „ja“ k „mi“; Papa je govorio o tome da prijeđemo od „navijanja“, to jest od toga da budemo na jednoj strani, k „sudjelovanju“, dakle k tome da zajedno doprinosimo izgradnji društva, ali i Crkve u kojoj bi se nadišao onaj individualizam koji tako često muči naše doba.

Među konkretnim inicijativama pojavila se i ova: netko je spomenuo da je postojao jedan zahtjev, na koji zatim nije bilo odgovora, od strane Porečke i Pulske biskupije, da se dobiju zemni ostaci biskupa Dobrilе. Tu smo onda, kao znak prijateljstva i pomirenja, ponovno uzeli u ruke tu korespondenciju i uočili koliko je bilo poteškoća u prošlim godinama. Naime, ne možemo od građanskoga društva tražiti da bude otvoreno dijalogu, suočavanju, nastojanju da se nadvladaju podjele koje nam je povijest donijela i ostavila, a da mi sami ne učinimo korake pomirenja, obnove jedne memorije u kojoj možemo pokušati shvatiti razloge, poteškoće i patnje jednih i drugih.

Stoga smo, u toj perspektivi, tražeći i nešto konkretno, ponovno uzeli u razmatranje taj zahtjev; odatle je krenuo kontakt s biskupom Ivanom iz Poreča i Pule, a zatim i početak onoga što je dovelo do ovoga: do ekshumacije, a potom i do predaje zemnih ostataka mons. Dobrilе Porečkoj i Pulskoj biskupiji.

Kako su na taj zahtjev reagirali članovi Dijecezanskog pastoralnog vijeća i članovi Prezbiterskog vijeća Vaše biskupije?

Mons. Trevisi: Upravo zato što se u ranijim razdobljima govorilo da to nije moguće, jasno je da smo željeli što je više moguće uključiti sve segmente hijerarhije. Učinili smo to preko svih različitih organa sudjelovanja, u sinodalnoj Crkvi jasno je da najprije moramo proći kroz predstavnička tijela. Zato smo uključili ponajprije Biskupijsko vijeće, s kojim sam podijelio taj proces, zatim Zbor konzultora, Prezbitersko vijeće, te Biskupijsko pastoralno vijeće. Moram reći da su jednoglasno, dakle svi, sagledali tu namjeru kao znak prijateljstva. Među razlozima zbog kojih je u prošlosti taj zahtjev bio odbijen stajala i činjenica da je biskup Dobrila umro kao tršćanski biskup, štoviše kao svećenik koji je prethodno bio inkardiniran kao svećenik Tršćanske biskupije, pa je time postojao snažan odnos i između biskupa Dobrile i biskupije, kao i grada Trsta. Ipak, razlozi koji su doveli Porečku i Pulsku biskupiju do toga da uputi zahtjev za ekshumaciju, ohrabrili su nas da ponovno uzmemo u razmatranje cijelo pitanje: shvatili smo da je za Crkvu i za zemlju Hrvatsku biskup Dobrila bio osoba od izvanrednog značaja. I htjeli smo to, upravo unutar svijeta punog sukoba, ogorčenosti, podjela – doživjeti kao znak prijateljstva među našim Crkvama, koji neka postane i znak prijateljstva među našim narodima. Ako nas je prošlost često dovodila do toga da se ne razumijemo, pa čak i da se borimo jedni protiv drugih, danas smo, naprotiv, u potrebi izgrađivati prijateljstva koja traže i konkretne znakove. A ovo je jedan takav znak. Iskazujući počast biskupu Dobrili, ne odvajamo se od njegovih zemnih ostataka kao da za Trst nije bio važna ličnost, jer on jest osoba velikog značaja. No, želimo ovo proživjeti kao znak prijateljstva između naših naroda i između naših Crkava.

Tijekom tog procesa, služeći se povijesnim izvorima, imali ste priliku bolje upoznati lik biskupa Dobrile. Kakav je dojam ostavio na Vas?

Mons. Trevisi: Svakako je riječ o osobi velike kulture i velike pažnje prema Božjem narodu, a to ga je dovelo do toga da obnaša i važne službe u Tršćansko-koparskoj biskupiji, a zatim i na kulturnoj, akademskoj i pastoralnoj razini. Postavši biskup Poreča i Pule, a zatim i Trsta, bio je biskup velike kulturne i pastoralne širine. Treba reći da je živio u teškim vremenima, u vremenima u kojima je, s jedne strane, postojala Austro-ugarska monarhija, kao nadnacionalno carstvo koje je držalo na okupu narode različitih jezika i narodnosti, a s druge je strane snažno puhao vjetar nacionalizma. Stoga biskupa Dobrilu moramo smjestiti u taj kontekst, u kojem manjine, ponekad, nisu bile dovoljno poštovane i vrednovane.

Biskup Dobrila postao je glasnogovornik kulture, škola, novina, prijevoda na hrvatski jezik, ali i na slovenski. Postao je glasnik potreba svih onih ljudi hrvatskoga jezika koji su imali pravo moliti na hrvatskom, imati vjeronauk na hrvatskom te na priznanje vlastite kulture. Stekao sam dojam da je riječ o osobi koja je bila vrlo pažljiva prema svome narodu i nastojala ga uzdići: ondje gdje su, primjerice, postojale škole na njemačkom jeziku, škole na talijanskom jeziku, škole na hrvatskom i slovenskom jeziku teško su se probijale i dobile svoj prostor. On je postao glasnogovornikom potreba tih ljudi.

Čitajući sve to, dolazi pomisao da je riječ o sasvim normalnim i legitimnim stvarima, a ipak je Dobrila, u vremenu u kojem je živio, morao trpjeti i nerazumijevanja s talijanske jezične strane, kao što je, obrnuto, s hrvatske strane možda bilo nerazumijevanja i zatvorenosti prema talijanskoj strani. Mi smo baštinici te povijesti, ali ne želimo ostati zatvoreni u kavezu nerazumijevanja prošlosti; želimo vrednovati i priznati, i ovdje u Trstu, različite identitete u ozračju prijateljstva, dijaloga, poštovanja i uvažavanja različitih sastavnica. Iako je, istinu govoreći, danas u Tršćanskoj biskupiji hrvatska jezična manjina vrlo malobrojna, ipak je i ova prigoda, izlaganja zemnih ostataka biskupa Dobrile u katedrali sv. Justa postala još jedan razlog više za susret i za iskazivanje naklonosti prema tim katolicima, prema tim građanima hrvatskoga jezika, koji su punopravni dio naše zajednice i naše Crkve.

No, osim biskupa Dobrile, ove dvije biskupije povezuju i druge važne osobe: blaženi Miroslav Bulešić, bl. Francesco Bonifacio, časni sluga Božji Egidio Bullesi, sluga Božji Marcello Labor… Na koji način današnji vjernici mogu crpiti nadahnuće iz primjera tih osoba koje Crkva časti?

Mons. Trevisi: Postoje ljudi koji su u potpunosti živjeli Evanđelje i koji su i trpjeli kako bi ostali vjerni Evanđelju u povijesnom kontekstu u kojem su, naprotiv, ogorčenost i nacionalizmi vodili sukobima. Mislim da je lijepo moći crpiti iz svjedočanstva tih ljudi koji su dali život za Evanđelje.

Spomenuli ste osobe koje su talijanskog govornog područja. Lijepo je, zapravo, pomisliti i na to da su istodobno postojale osobe slovenskoga i hrvatskoga jezika koje su dale život da bi posvjedočile Evanđelje, a bile su žrtve istih nasilja, istih nerazumijevanja, istih ogorčenosti. Tu uspomenu moramo obnoviti – to je uspomena na naše svece, naše mučenike koji su dali život za Gospodina – i dopustiti da i nas danas ohrabri, unatoč nerazumijevanjima koja se ponekad mogu pojaviti, da ostanemo vjerni Evanđelju i donosimo odluke koje nas vode k tomu da Evanđelje utjelovimo u današnjem vremenu. I ovaj mali čin, kao što je ekshumacija zemnih ostataka biskupa Dobrile i njihova predaja Porečkoj i Pulskoj biskupiji, želi ići upravo u tom smjeru.

Uspomena na naše svece uistinu mora postati plodonosna u našim životima. Ne smijemo dopustiti da njihovo svjedočanstvo bude spremljeno u arhiv kao nešto što pripada prošlosti. Otuda i ta „mašta“, ta kreativnost – zahvalan sam onima u biskupiji koji su me upoznali s tim dosjeom koji je bio pomalo zapostavljen te smo na ovaj način mogli ponovno povezati i obnoviti jedno prijateljstvo za koje se nadam da će biti plodonosno i u budućnosti, za naše Crkve i za naše narode.

Tršćanska biskupija danas živi, naravno, drukčiju stvarnost od one u vrijeme biskupa Dobrile, ali je i dalje riječ o pograničnom području, što sa sobom nosi različite aspekte pa i specifične probleme. Vaš pastoralni stil, Preuzvišeni, u nekim crtama nalikuje onome biskupa Dobrile. Primjer nalazimo u svakodnevici Vašeg rasporeda, primjerice u Misi naroda, koju redovito predvodite, zatim u Vašim redovitim ekumenskim susretima, kao i u Vašoj izrazitoj zauzetosti i velikom zalaganju na socijalnom području. Koji su najteži izazovi s kojima se susrećete u vođenju Tršćanske biskupije?

Mons. Trevisi: Živimo u vremenu polarizacija. Vidimo to na međunarodnoj razini, ali ponekad i na lokalnoj i nacionalnoj, gdje je često vrlo lako doći do sukoba. A poziv je, naprotiv, na to da razgovaramo, da slušamo, da nastojimo razumjeti razloge drugoga, ali i njegove patnje. To vrijedi i za nas ovdje, u odnosu na mnoge osobe, obitelji i zajednice koje u svojoj memoriji nose činjenicu da su bile žrtve. Rekao bih da ovdje u Trstu svatko s pravom može reći da je u njihovoj obitelji bilo žrtava – žrtava nasilja i nepravdi.

To su Talijani koji su kao izbjeglice i prognanici ostavili sve u Istri i otišli. To su oni slovenskoga ili hrvatskoga jezika kojima su za vrijeme fašizma promijenili ime i prezime, koji su bili žrtve zlostavljanja i nasilja; to su i Tršćani koji su ponekad u tim prijeporima stradavali jer su bili kažnjavani unutar tih napetosti. Nalazimo se na balkanskoj ruti – i danas ovamo dolazi mnogo izbjeglica. Svatko, dakle, s pravom može misliti da je pretrpio nepravdu. Hoćemo li ostati zarobljeni u ogorčenosti ili ćemo pokušati razumjeti i to da je i onaj drugi bio žrtva nepravde? Tada možemo omogućiti mladima da gledaju u svoju budućnost ne rasipajući energiju na stalno potraživanje jedne prošlosti koju ne možemo promijeniti, nego da zajedno gradimo budućnost. To je ono što sam ranije govorio i o Socijalnom tjednu: to „sudjelovanje“ koje uključuje i vrednovanje različitosti ne znači da je drugi u pravu ili u krivu, nego da možemo nastojati slušati razloge jednih i drugih te razumjeti patnje i nade jednih i drugih.

Tako ja vidim da su religijska i društvena dimenzija vrlo bliske. Mi nismo neka nevladina udruga, nismo tek društvena organizacija; upravo me Evanđelje potiče da budem pažljiv prema ranjenoj osobi, prema onima koji trpe, prema onome tko kao manjina riskira ostati pomalo marginaliziran na rubu zajednice. To me vodi k tomu da budem pozoran na svaku osobu i svaku zajednicu. To je zadaća za koju je lijepo misliti da uvijek pripada Crkvi – dakle i biskupu Dobrili i biskupu Trevisiju, i svakom drugom biskupu. To je zadaća koja nas ujedinjuje u nastojanju da Evanđelje ne bude nešto folklorno, nego životna limfa za naše zajednice. Žao mi je ako se i naše religijske tradicije žive kao nešto muzejsko, a ne kao nešto što udahnjuje dah, daje nadu za budućnost. A ovdje u Trstu to ne možemo činiti drukčije nego u dijalogu s raznim zajednicama. Znamo da ovdje povijesno postoje razne vjerske zajednice: srpska pravoslavna, grčka pravoslavna, židovska, protestantska, a naravno i to da je naša Crkva u svojoj biti Crkva talijanskoga i slovenskoga jezika – a, rekao sam, tu je i jedna mala zajednica hrvatskoga jezika, koja je također sastavni dio. Stoga nam ne preostaje drugo nego međusobno uvažavanje i vrednovanje, što nam ne služi da razvodnimo vlastiti identitet, nego da otkrijemo kako u drugome postoji bogatstvo koje mi omogućuje da rastem i u vlastitome identitetu.