Juraj Dobrila – svjetionik služenja Bogu i narodu
Juraj Dobrila kao biskup Poreča i Pule (1858. - 1875.)
Gordana Krizman
Kada se danas spomene Juraj Dobrila, obično se ističu njegove preporodne parole, potpora narodnom tisku i borba za prava istarskih Hrvata i Slovenaca. No od 1858. do 1875. on je prije svega bio biskup Poreča i Pule. Način na koji je vodio tu malu i siromašnu biskupiju pokazuje koliko je duboko povezivao oltar, školu, financije i opstanak naroda.
Od imenovanja do obilaska cijele biskupije
Car Franjo Josip I. imenovao je Dobrilu porečko‑pulskim biskupom 12. listopada 1857., a Sveta Stolica potvrdila ga je u prosincu iste godine. U Poreč je stigao 15. svibnja 1858., a već sutradan preuzeo biskupsko prijestolje.
Jedan od prvih poteza bile su kanonske vizitacije. Od 9. lipnja do 15. listopada 1858. obilazi gotovo cijelu biskupiju, župu po župu. U fažanskoj matici rođenih zabilježeno je kako „Monsignore Illustrissimo e R.mo Giorgio Dottor Dobrila, Vescovo di Parenzo e Pola“, u prvoj pastirskoj vizitaciji, nakon mise u kojoj je propovijedao, „sa zadovoljstvom“ ispituje djecu iz kršćanskog nauka i potom krizma 26 kandidata (23. lipnja 1858.).
Još iscrpniji opis čuva knjiga Rovinjskog kaptola: ondje boravi od 14. do 18. rujna, krizmava, ispituje vjeronauk, raspravlja s kanonicima o stanju župa, zatim nastavlja prema Balama i drugim mjestima. Od početka je jasno – ne želi upravljati „iz ureda“, nego u izravnom kontaktu s klerom i pukom.
Pastir blizak župama
Dobrilino upravljanje obilježava gusta mreža korespondencije sa župnicima i dekanima. Ne zadovoljava se formalnim dekretima, nego piše osobna pisma, savjetuje, tješi, opominje.
Ližnjanskom župniku, u dvojbi oko jutarnjih ispovijedi, odgovara:
„Što je spovjedi u jutro, povlastjujem Vas, da poslužite vjernikom po Vašem pitanju i želji. Dužnost je meni, Vam preporučiti, a Vam je dužnost dobro paziti i čuvat se, da ne dosadi spovjedaonica vjernim, ni da im bude preveć mučno poiskati u Vas duši lijeka i zdravlja: jednom besjedom preporučam Vam, da se ne bavite duglje s pokornici nego drugi duhovni pastiri…“
Za njega je biskupska vlast ponajprije briga za duše: sakramenti moraju biti dostupni, ali ne smiju postati teret; svećenik treba biti revnostan, ali i uravnotežen. Iz pisama je vidljivo da želi voditi kler „iznutra“, kroz dijalog, a ne samo zapovijedima.
Od duga do financijske samostalnosti
Kada dolazi u Poreč, biskupijska blagajna je u lošem stanju. Samo na troškove imenovanja i pristojbi preuzima dug od 19.000 forinti. Smatra da biskupija ne smije trajno ovisiti o bečkom dvoru.
U roku od pet godina, do listopada 1863., otplaćuje cjelokupni dug. Uređivanjem imanja i šuma udvostručuje prihode biskupijske menze. U pismu Franji Pelhanu 25. studenog 1870. piše:
„Ja imam dvje šume, u kojih je drvo za sičbu doraslo, ali nemam ljudi, koji bi ga posikli… Možda ima u Vašoj plovaniji ljudi, željnih zaslužit si polente. Jedna šuma je u Červeri, a druga kod Žbandaja…“
Financijsko upravljanje u njegovu je slučaju spojeno sa socijalnom osjetljivošću: želi gospodariti odgovorno, ali tako da istodobno pomaže siromašnima do „polente“.
Briga za župe i gradnju crkava
Dobrila jednako brižno prati i prihode župa te stanje crkvenih zgrada. Župniku i dekanu u Labinu Ivanu Permeu pokušava olakšati davanja državi, pišući 29. prosinca 1872.:
„…molio sam ujedno vladu, da Vam se oprosti tasa. Ako bi ju pitali od Vas, prijavite mi da se opet vladi utečem…“
Posebno se angažira u Ližnjanu, gdje župa želi novu crkvu, ali nema novaca. U pismu od 22. lipnja 1874. piše preporuku župniku kako da uštedi novac i župljanima predstavi potrebu za crkvom:
„Da sam ja na Vašem mjestu, ja bih sabrao put pak bih rekao: 'Ližnjanci! Živa crkva Ližnjanska: to ste Vi svi skupa. Sgradja, koju zovete crkvom svojom, služi Bogu na čast i Vam naposvećenje vaših duš’. (…) pred nekoliko godin mene nije bilo ovde, do nekoliko godin opet me neće biti, ali će vavjek biti vas; ako je za vas, onda se nemore zidati ni proti vašoj volji ni bez vaše pripomoći…“
Gradnja crkve za njega je i škola odgovornosti: narod mora shvatiti da je „živa Crkva“ – zajednica vjernika – nositeljica svetišta.
U kasnijim pismima nudi rješenja kako uštedjeti: predlaže da se novac za mise ne šalje Ordinarijatu, nego ostane u župnoj blagajni, dok će on sam prikazati mise „po pučkoj namjeni“, a sredstva se zatim koriste za križni put ili druge potrebe crkve. Upozorava i na nužnost izbjegavanja svake sumnje da netko „maši za dobitak svoj vlastiti“ – ugled Crkve mu je jednako važan kao i novac.
Kronični manjak svećenika
Najveći strukturalni problem biskupije bio je manjak klera. U izvješću Svetoj Stolici od 30. kolovoza 1862. i u pismu caru istog mjeseca navodi: biskupija broji oko 60.000 vjernika (28.000 Talijana, 32.000 Slavena), a treba joj 118 svjetovnih svećenika. Sedam kanoničkih i petnaest župničkih mjesta je upražnjeno, župe drže administratori, a među postojećim klerom mnogo je starih i bolesnih.
Od 95 svećenika njih 48 je iz drugih biskupija; od 47 domaćih samo 13 su Slaveni. Dolazak novih svećenika izvana je stao, a biskupija je premalena i presiromašna da sama obrazuje dovoljan broj kandidata.
Zato Dobrila poseže za neobičnim korakom: moli da postane prepozit u Trstu, a caru predlaže spajanje Porečko‑pulske i Tršćansko‑koparske biskupije ili barem privremeno povjeravanje njegove biskupije tršćanskom biskupu. Smatra da bi se prihodi biskupijske menze, 8000 forinti, trebali u cijelosti uložiti u školovanje svećeničkog podmlatka.
Ako to nije moguće, predlaže proširenje njegove biskupije na pazinski, pićanski, kršanski i buzetski dekanat te osnivanje srednje škole u Pazinu, kako bi se u „carskoj Istri“ školovao odani, domaći kler. Prijedlozi nisu prihvaćeni pa Dobrila 1865. iz vlastitih sredstava osniva gimnazijsku zakladu.
Unatoč manjku svećenika, ne snižava kriterije. Ližnjanskom župniku 1866. piše:
„…što se pak tiče svećenikah i redovnikah italianskih, dosad nije nijedan se ovamo utekao, a mislim da će i u napridak teško tko na naša vrata potuckati. Tkoga je volja poslovati ima i doma dosta radnje, a bezposlenice nam ne trebaju.“
Franji Račkom 1873. poručuje da bi rado primio pomoć Zagreba i Đakova, ali dodaje: „Mladića, koji nemaju prava znanja duhovničkoga, neželim ni ovoj ni ikojoj drugoj biskupiji.“
Svećenici i politika
U malim istarskim mjestima svećenici su često jedine obrazovane osobe. Dobrila zato u Saboru traži da mogu biti birani u općinska vijeća, uvjeren da će tako bolje zastupati interese pretežno slavenskog seljaštva.
No istodobno im u okružnicama zabranjuje stranačko svrstavanje. Njihova je zadaća, naglašava, ne biti politički agitatori, nego svećenici koji se iz vjere zauzimaju za jezik, školu i pravednije društvo.
Crkva i nacija
U multikulturalnoj Istri Dobrila vodi biskupiju koja obuhvaća talijanske gradske slojeve i hrvatsko/slovensko seosko stanovništvo. Službeno ne dijeli vjernike, ali praktično štiti obespravljene.
U pastoralnoj praksi to znači: gdje god je moguće, propovijeda i poučava na narodnom jeziku; potiče hrvatski i slovenski u školama; pomaže zaklade i čitaonice; svećenike usmjerava prema seljaku, a ne samo prema gradu. Njegova misao „Čitajte i učite, narod ne će poginuti“ logičan je sažetak te strategije.
Istodobno se ograđuje od šovinizma. Istra mu je idealno „zemlja više jezika i više naroda“, u kojoj nitko nema pravo gušiti druge, a Crkva je dom svih, s posebnom brigom za najslabije.
Pritisci i odlazak iz Poreča
Koliko god njegova politička borba u Carevinskom vijeću bila na općeistarsku korist, a njegov prosvjetiteljsko-prosvjetni rad na opismenjavanju seljaštva plemenit, nije mogao izbjeći podmetanja političkih protivnika, što je rezultiralo određenom odbojnošću talijanskog stanovništva prema biskupu. Smještaj sjedišta Biskupije u Poreču, najjačem uporištu istarskog talijanskog građanstva, dodatno pogoršava Dobrilin položaj. Negativan stav dijela stanovništva Poreča, potaknut huškanjem mjesne elite i negativnim novinskim napisima dijela tiska prema njemu, pretvara se u prijetnje i napade. Nakon Dobrilina izbornog poraza 1873. godine nepoznate osobe ispisale su uvredljive grafite na zidove i vrata Biskupije, a na Dobrilin račun. Gradonačelnik Poreča posjetio ga je s namjerom da mu se zbog događaja ispriča.
Župniku Franji Pelhanu, koji je također trpio napade, piše: „…trpili ste za pravdu i dobru namjeru… Recimo od srdca: hvala Bogu!“
U pismu kardinalu Josephu Othmaru Rauscheru 10. ožujka 1875. navodi prijeteća pisma iz Italije, nahuškano stanovništvo, plaćene demonstracije i četiri pokušaja podmetanja požara na crkvenu imovinu. Zbog „izvanrednih okolnosti“ moli premještaj na upražnjenu tršćansko‑koparsku stolicu.
Molba je uslišana: 29. svibnja 1875. car ga imenuje, a 5. srpnja papa Pio IX. potvrđuje tršćansko‑koparskim biskupom.
Biskup koji vidi cijelu sliku
Iz vizitacijskih zapisa, pisama župnicima, izvješća Rimu i dopisa caru izranja slika Jurja Dobrile kao pastira koji u prvoj godini obilazi gotovo sve župe, duhovnog oca koji savjetuje i bodri, a ne vlada samo dekretima, financijski odgovornog upravitelja s jasnim socijalnim osjećajem, graditelja koji traži suodgovornost naroda, stratega koji traži trajna rješenja za manjak klera, bez spuštanja kriterija, biskupa koji brani pravo slabije zaštićenog slavenskog stanovništva na jezik, školu i dostojanstvo, bez poticanja mržnje, čovjeka koji podnosi uvrede i prijetnje, ali ostaje uvjeren da izvršava dužnost prema Crkvi i narodu.
Zato Juraj Dobrila nije samo „narodni preporoditelj“, nego i jedan od najsnažnijih upravitelja Porečke i Pulske biskupije – biskup koji je razumio da se vjera u Istri brani i na oltaru, i u školi, i u župnom uredu, i u javnom životu.
Čovjek je to koji prepoznaje duboki značaj dušobrižništva, ali i socijalne dimenzije Crkve, napose kroz blizinu i pomoć potlačenima i potrebitima, čovjek koji je svjestan da je dobrobit povjerene mu mjesne dijeceze daleko važnija od osobne afirmacije.
(Izvor: autorski tekstovi, Monografija „Juraj Dobrila (1812. – 1882.) (povodom 200. obljetnice rođenja), Mihovil Dabo: „Sve za Boga, vjeru i puk: biskup Juraj Dobrila u svom vremenu“)
