Juraj Dobrila – svjetionik služenja Bogu i narodu
Društveno-povijesne okolnosti u Istri u vrijeme odrastanja biskupa Jurja Dobrile
Gordana Krizman
Nakon što smo u prvoj emisiji čuli aktualnosti o ekshumaciji njegovih zemnih ostataka te najavu da će svečani pokop biti u porečkoj bazilici 17. siječnja iduće godine, kroz nekoliko emisija sagledat ćemo najrelevantnije aspekte njegovog djelovanja.
No, kao što i priliči započet ćemo s njegovim djetinjstvom te s osvrtom na društveno-povijesne okolnosti koje su utjecale na oblikovanje njegovog pogleda na svijet.
Iako je svoje mjesto u istarskoj i hrvatskoj povijesti osigurao razgranatim i neumornim radom, ne smije se zapostaviti činjenica kako je Dobrila, u času imenovanja porečkim i pulskim biskupom, zrela, dokazano sposobna osoba bogatoga životnog iskustva, a njegov je pogled na svijet u potpunosti oblikovan. Drugim riječima, potpuni prikaz njegovih aktivnosti i čvrstoga svjetonazora što se kroz njih očitovao, nužno je započeti osvrtom na desetljeća tijekom kojih se skromni seoski dječak preobrazio u visokoga crkvenog dostojanstvenika. Dobrilino djetinjstvo i mladost s većom se ili manjom sigurnošću, zbog oskudnosti sačuvanih vrela, mogu tek skicirati, ali i sažeti opis dostajat će da bi se potkrijepila tvrdnja o sposobnosti i darovitosti što ih je već zarana iskazivao, a koje su mu omogućile, za prilike u kojima je rođen, neuobičajen životni put.
Rođen je u Velom Ježenju, omalenom selu u središnjoj Istri, 16. travnja 1812., u obitelji koja se skromnim životnim uvjetima nije razlikovala od većega dijela ruralnoga istarskog stanovništva početkom devetnaestoga stoljeća, uglavnom još nezahvaćenoga modernizacijskim procesima.
Povijesne i društvene okolnosti te etnički odnosi
Djetinjstvo i mladost Jurja Dobrile odvijali su se u Istri u prvim desetljećima 19. stoljeća, u razdoblju obilježenom dubokim društvenim, gospodarskim i političkim neravnotežama. Istra je tada bila sastavni dio Habsburške Monarhije, administrativno uključena u Austrijsko primorje, a njezin je razvoj uvelike zaostajao za središnjim dijelovima Monarhije.
Istarsko je društvo bilo izrazito agrarno. Većina stanovništva živjela je na selu i bavila se poljoprivredom, najčešće u skromnim uvjetima, izloženim čestim oskudicama i nesigurnostima. Zemlja je bila slabo rodna, a tehnike obrade zastarjele. Teški porezni nameti i ostaci feudalnih odnosa dodatno su opterećivali seosko stanovništvo. Siromaštvo, nepismenost i ograničene mogućnosti društvenog uspona bili su svakodnevica, osobito za hrvatsko i slovensko stanovništvo u unutrašnjosti poluotoka.
Istra je bila etnički i jezično raznolika regija. U obalnim gradovima prevladavao je talijanski, odnosno romanizirani sloj stanovništva, koji je ujedno držao većinu upravnih, gospodarskih i kulturnih položaja. Suprotno tome, hrvatsko i slovensko stanovništvo, brojčano nadmoćno u unutrašnjosti, bilo je društveno i politički marginalizirano. Takva je podjela stvarala osjećaj nepravde, ali je istodobno poticala postupno oblikovanje nacionalne svijesti među slavenskim stanovništvom.
Uloga Crkve u obrazovanju
Katolička Crkva imala je iznimno važnu ulogu u istarskom društvu. U mnogim je selima upravo svećenik bio jedina obrazovana osoba i ključni nositelj kulturnog života. Školstvo je bilo slabo razvijeno, osobito na selu, te se svodilo na osnovno opismenjavanje i vjersku pouku. Upravo su crkvene institucije pružale rijetku mogućnost obrazovanja darovitoj djeci iz siromašnih obitelji. U takvim okolnostima, Crkva je postala i kanal društvene pokretljivosti, što je presudno utjecalo i na Dobrilin životni put.
Skromnim se može okarakterizirati i osnovno obrazovanje u Tinjanu gdje je Dobrila pohađao prve školske godine: školstvo na istarskom selu sve do konca šezdesetih godina XIX. st. uglavnom je ovisilo o zalaganju lokalnih duhovnika, zauzetih brojnim i nimalo laganim zadaćama povjerenima kleru. U takvim okolnostima, poučavanje se nužno svodilo na elementarno opismenjavanje i usvajanje temeljnih kršćanskih doktrina. Ipak, tinjanski kapelan očito nije zanemarivao mogućnosti što ih je prosvjeta pružala darovitoj djeci te je Jurjevim roditeljima preporučio da sina pošalju pazinskim franjevcima, kako bi se, polazeći tamošnju dvogodišnju pripravnicu (1824. - 1826.), pripremio za gimnazijsko školovanje."
Spoj marljivosti i darovitosti očitovao se i u Pazinu te su ga franjevci poslali subraći u Karlovac gdje je između 1826. i 1832. pohađao šestorazrednu gimnaziju i zasigurno se susretao s preporodnim idejama što su nailazile na sve brojnije pristaše u većim hrvatskim gradovima.
Iz zapisa njegovih suvremenika i životopisaca iščitavamo temeljna obilježja njegova djetinjstva, a koja su kasnije obilježila njegov daljnji razvoj: rano odvajanje od roditeljskoga doma, adolescentske godine provedene u skromnim uvjetima i sa strogim pravilima života u samostanu, potreba da se u što većoj mjeri osloni na vlastite sposobnosti kako bi svladao životne prepreke, sve nas to vodi ka pretpostavci da je Dobrila bio primoran rano sazrjeti i donijeti dugoročne životne odluke. Najvažnija među njima bila je ona o studiju teologije u Gorici.
Šest je goričkih godina, odnosno dva najviša razreda gimnazije (1832. -1834.) i četverogodišnji studij teologije (1834. - 1838.), zasigurno pridonijelo oblikovanju njegovih stavova spram vjerskoga stanja i nacionalnih odnosa u pokrajini kojoj je rođenjem pripadao. Naime, bogoslovno je sjemenište u Gorici od 1818. bilo središnja ustanova za izobrazbu klera čitavoga Austrijskog primorja, odnosno okupljalište mladih bogoslova iz četiriju biskupija. Ondje se Dobrila mogao uvjeriti u mnoge podudarnosti u ovim biskupijama, ali i sklopiti poznanstva s vršnjacima sličnih nazora. Nakon što je 1837. po svršetku treće godine studija zaređen, 1838. dovršio je studij teologije, a poslije vrlo kratkih kapelanskih zaduženja u selima Mune i Hrušica, zalaganjem tršćansko-koparskog biskupa Mateja Ravnikara, 1839. godine primljen je u bečki zavod,,Augustineum" na daljnji teološki studij.
Ondje je upoznao svojega doživotnoga prijatelja i istomišljenika, pomagača ili savjetnika u raznim preporodnim aktivnostima, budućega biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Ipak, uloga zavoda, smještenoga u krilu augustinskoga samostana pri carskomu dvoru, poznatoga i pod nazivom skovanim prema prezimenu prvoga rektora, dvorskoga župnika Jakoba Frinta, time nije iscrpljena: polaznici tog zavoda, a tijekom cijeloga jednog stoljeća postojanja „Augustineumom" ih je prošlo više od tisuću; imali su u oblikovanju vjerskoga, društvenoga i političkoga života u zapadnoj polovici Monarhije važnu, ponekad i presudnu ulogu sve do njezina raspada. Tijekom trogodišnjega studija, koji je dovršavan pisanjem i obranom doktorske disertacije, polaznici su bili podvrgnuti strogim uvjetima života i studiranja. Takvim uvjetima željelo se prije svega omogućiti kvalitetnu izobrazbu darovitih mladih duhovnika, čime bi ih se u obrazovnom i moralnom smislu što više osposobilo za obnašanje važnih crkvenih dužnosti. Car Franjo I., koji je podržavao ovu zamisao, namjeravao je, u specifičnim okolnostima što su obilježavale odnos Katoličke Crkve i Habsburške Monarhije, novoosnovanim zavodom stvoriti rasadište budućih crkvenih dostojanstvenika bezrezervno odanih carskomu dvoru.
Dobrila je svoj trogodišnji studij zaključio disertacijom „Nauka crkvenih otaca o sakramentu ispovijedi“. Zaključujući, u studenom 1842., Dobrilinu svjedodžbu, čelnici,,Augustineuma" s neskrivenim su zadovoljstvom istaknuli: ,,Kruna svim njegovim preizvrsnim svojstvima bilo je napokon njegovo uzorno, uistinu svećeničko vladanje, njegova krotka ćud, mila prijaznost i čednost i savjesno vršenje svih pravila naše kuće tako, da se možemo od njegove buduće djelatnosti nadati mnogome, što će nas veseliti". Uzimajući u obzir njegov budući uspon unutar crkvene hijerarhije, bez pretjerivanja može se ustvrditi kako, od razdoblja bečkoga studija nadalje, Dobrila ulazi u krug crkvene elite Habsburške Monarhije.
No, kao što znamo, njegov će daljnji životni put donijeti mnoga izvanredna postignuća, koja će nadasve biti „Bogu na slavu i ljudima na dobrobit“, te će se pokazati da je njegovo djelovanje bilo, za ove istarske krajeve, jednako važno, spasonosno i presudno kao što je na području Slavonije bilo djelovanje biskupa Josipa Jurja Strossmayera.
Zaključak
Društveno-povijesne okolnosti Istre u prvoj polovici 19. stoljeća bile su obilježene siromaštvom, društvenom nejednakošću i nacionalnim neravnopravnostima, ali i postupnim buđenjem svijesti o potrebi promjena. Upravo iz takvog okruženja izrastao je Juraj Dobrila – čovjek koji je osobno iskusio težinu istarskog sela te kasnije, kao biskup i javni djelatnik, nastojao ublažiti društvene i nacionalne nepravde svoga zavičaja.
(Izvor: autorski tekstovi, Monografija „Juraj Dobrila (1812. – 1882.) (povodom 200. obljetnice rođenja), Mihovil Dabo: „Sve za Boga, vjeru i puk: biskup Juraj Dobrila u svom vremenu“)
