Sveti Franjo Ksaverski, jedan od najvećih kršćanskih misionara

Marito Mihovil Letica

Svetoga Franju Ksaverskoga opravdano držimo jednim od najvećih kršćanskih misionara, štoviše najvećim nakon svetoga Pavla apostola. Svetački simboli Franje Ksaverskoga jesu križ, zvono i ljiljan, a spomendan mu je 3. prosinca.

Franjo je rođen 7. travnja 1506. u obiteljskome dvorcu u kraljevini Navarri na sjeveru današnje Španjolske. Po narodnosti je Bask. Dobivši osnovnu naobrazbu u rodnome kraju, zaputio se, nošen željom za znanjem, na studij u Pariz. Tamo se upisao na glasovito Sveučilište Sorbonu, a stanovao je u Kolegiju svete Barbare. Marljivo je studirao te je nakon četiri godine stekao akademski stupanj “doktor”. Za vrijeme studija upoznao je sunarodnjaka Ignacija Lojolskoga, s kojim će godinama nakon toga utemeljiti Družbu Isusovu, odnosno Isusovački red. Franjo se želio vratiti u domovinu i tamo se skrasiti na cijenjenu položaju koji će donositi visoke prihode. Znajući za tu njegovu želju, Ignacije mu je često ponavljao Isusove riječi iz 8. poglavlja “Evanđelja po Marku”: “Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?” (Mk 8,37).

I tako se mladi doktor filozofije – potaknut Ignacijevim riječima i primjerom, uz to i potresen majčinom smrću – predomislio i preusmjerio svoj život, posvetivši ga Kristu Gospodinu. Slijedeći Ignacija Lojolskoga, zavjetovao se na siromaštvo i čistoću te obavio velike duhovne vježbe. Zajedno s Ignacijem i još petoricom studenata, bio je godine 1534. jedan od utemeljitelja Družbe Isusove u maloj kapeli na Montmartreu u Parizu. Položio je zavjet da će hodočastiti u Svetu zemlju te se posvetiti siromašnomu životu i svetoj čistoći. Nakon toga je otišao s Ignacijem u Rim, a za svećenika je Franjo Ksaverski zaređen u Veneciji 1537. godine.

Određen da bude prvi misionar novouspostavljenog Isusovačkog reda, otputovao je 1541. u portugalsku Indiju. Bio je izabran za papinskoga legata te je s tim poslanjem djelovao u Goji i jugozapadnoj Indiji, u Malaji i na Molučkim otocima te na Cejlonu. Godine 1549. otputovao je u Japan, gdje je osnovao prve kršćanske zajednice i tamošnju Crkvu. Vratio se 1552. u Goju. Ignacije Lojolski pismom ga je postavio za provincijala “Indije i daljih zemalja”. Franjo se namjeravao domoći Kine, ali razbolio se na plućima i preminuo 3. prosinca 1552. na otoku Sančian, 15 kilometara od južne kineske obale, u očekivanju broda koji bi ga dovezao do goleme zemlje Kine.

Za hrvatsku kulturnu povijest zanimljivo je napomenuti da među nekoliko knjiga što ih je Franjo Ksaverski ponio na Daleki istok bijaše i knjiga Marka Marulića “De institutione bene vivendi per exempla sanctorum”, a posrijedi je nabožno-poučna knjiga s primjerima iz života svetaca.

U jednome je pismu Franjo Ksaverski svojemu poglavaru, prijatelju i isusovačkomu subratu Ignaciju Lojolskom javio da je u stanovitoj indijskoj pokrajini krstio u mjesec dana više od 10 000 ljudi. Smatra se da je sâm Franjo Ksaverski pridobio za kršćansku vjeru i krstio više od 30 000 osoba.

Papa Grgur XV. proglasio je Franju Ksaverskoga svetcem 1622. godine. Njegovo neraspadnuto tijelo danas počiva u bazilici Djeteta Isusa u indijskoj Goji, a ruka mu je pohranjena u crkvi Il Gesù u Rimu.

K tomu treba reći da nekoliko katoličkih župa u Hrvatskoj ima za titulara svetoga Franju Ksaverskoga, a možda nije dovoljno poznato da dio Zagreba, nastao oko kapele i negdanjega poznatog prošteništa svetoga Franje Ksaverskoga, nosi naziv “Ksaver” prema ovomu svetcu.