Hodočasnikova ispovijest: O životu i značenju sv. Ignacija Lojolskoga (V)

p. Luka Ilić SJ

U dosadašnjim smo nastavcima promatrali život Ignacija Lojolskoga: od njegova obraćenja dok se oporavljao od ozljede zadobivene u obrani Pamplone, preko njegova pohađanja Božje škole u Manresi i hodočašća u Svetu zemlju, do njegova dolaska u Rim zajedno sa sudrugovima kako bi se stavili na raspolaganje Papi. Prošloga smo puta vidjeli da su se Ignacije i sudrugovi u Rimu suočili s brojnim izazovima, optužbama i suprotstavljanjima, ali je sâm Bog rekao Ignaciju da će im biti milostiv u Rimu. Tako je i bilo.

Osnivanje Družbe Isusove

Kada su nakon nekoga vremena molitve i promišljanja donijeli odluku da osnuju red, pred papu Pavla III. donijeli su tzv. Formulu instituta koju je isti Papa odobrio 3. rujna 1539. godine. Taj temeljni dokument ima apostolski karakter: „promicati napredak duša u kršćanskome životu i nauku“ (FI 1) propovijedanjem, poučavanjem djece i neukih u kršćanskoj vjeri, davanjem duhovnih vježbi, ispovijedanjem, izmirivanjem posvađanih i drugim djelima. Konačno, Pavao III. je 27. rujna 1540. bulom Regimini militantis Ecclesiae odobrio Družbu Isusovu.

Ignacije—prvi general Družbe

Sljedeće su godine članovi Družbe jednoglasno izabrali Ignacija Lojolskoga kao prvoga generala, odnosno vrhovnoga poglavara Družbe Isusove. Jedino je sâm Ignacije na svome glasačkom listiću naznačio da svoj glas daje onomu tko bi prikupio najveći broj glasova, no pritom je izuzeo samoga sebe. To je dovelo do novoga izbora i rezultati su ponovno bili isti. Ignacije se stoga povukao u samostan San Pietro in Montorio, gdje mu je franjevac Teodor iz Lodija, koji je primio njegovu ispovijed, naredio da prihvati izbor, i Ignacije je potom pristao. Službu generala Ignacije je obavljao sve do svoje smrti 31. srpnja 1556. godine. Dodajmo da je Ignacije proglašen svetim 1622. godine zajedno sa svojim subratom Franjom Ksaverskim (1506–1552), kao i s Terezijom Avilskom (1515–1582) i Filipom Nerijem (1515–1595).

Potpuna predanost Bogu

Kao što je sâm nastojao živjeti u potpunu predanju Bogu, tako je Ignacije i za Družbu Isusovu htio da se u prvome redu uzda u Boga. Taj način razmišljanja stavio je i u jedan od temeljnih Družbinih dokumenata—Ustanove ili Konstitucije:

Kako se Družba, koja nije ustanovljena ljudskim sredstvima, ne može niti očuvati niti unaprijediti njima, nego milošću Boga i Gospodina našega Isusa Krista, to u njega jedinoga valja stavljati nadu da će on očuvati i promicati to djelo koje se udostojao započeti na svoju službu i pomoć dušama. (Konst. 812)

To pouzdanje u Boga bilo je popraćeno evanđeoskim žarom i željom da se što većemu broju ljudi pomogne njegovati prijateljstvo s Bogom i otkriti Božju volju za njihov život. Ta je predanost da pomognu dušama isusovce ubrzo odvela u različite krajeve Europe, a i u ostatak svijeta.

Davanje duhovnih vježbi

Isusovci su se angažirali u različitim područjima. Prvo i najvažnije, isusovci su davali ljudima duhovne vježbe, pomažući im tražiti i nalaziti Božju volju te urediti život za spasenje duše (usp. Duhovne vježbe 1). Upravo je ignacijevska duhovnost promijenila i nastavlja mijenjati nebrojene živote muškaraca i žena diljem svijeta koji žele steći slobodu kako bi mogli živjeti u predanosti Bogu i na pomoć drugima, da bi mogli primati i davati ljubav na velikodušniji i potpuniji način.

Isusovci u školstvu

Nadalje, isusovci su se angažirali i u školstvu. Ignacije je tako osnovao Rimski kolegij koji je papa Pavao IV. godine 1556. uzdigao na razinu sveučilišta, a koje od 1584. godine nosi ime Gregoriana. No isusovci nisu stali na tome. Tako je papa Julije III. uz Ignacijevu pomoć utemeljio Collegium Germanicum za izobrazbu mladića iz njemačkoga govornog područja koji se spremaju za svećeništvo. Taj se kolegij 1580. godine spojio s mađarskim kolegijem i otada do danas nosi ime Collegium Germanicum et Hungaricum. Treba dodati da je isusovcima također povjeren papinski institut Biblicum za promicanje biblijskih znanosti kao i Institutum Orientale koji ima zadaću zbližiti istočnu i zapadnu Crkvu.

Misionarsko djelovanje

K tomu, od samoga je početka Družbe Isusove misionarsko djelovanje zauzimalo izuzetno važno mjesto. Isusovci su kao misionari putovali u Indiju, Japan, Kinu, Maleziju, Afriku, Sjevernu i Južnu Ameriku. Najpoznatiji je misionar sv. Franjo Ksaverski, jedan od prvih isusovaca, koji je misionarski djelovao u Indiji, a poduzeo je i misionarska putovanja na Ceylon, Malaju, Molučke otoke i u Japan. Valja također istaknuti talijanskoga isusovca Mattea Riccija (1552–1610), koji je bio ključna figura isusovačkih misija u Kini, gdje je na carskome dvoru u Pekingu djelovao kao astronom i matematičar. Nadalje, spomenimo i španjolskoga isusovca sv. Petra Klavera (1580–1654) koji je pomagao i služio afričke robove u Kolumbiji. Konačno, neumornim je apostolskim i misionarskim djelovanjem sv. Petra Kanizija (1521–1597) jedan dio njemačkoga naroda ostao u krilu Katoličke Crkve.

Isusovački doprinosi

U svome su radu isusovci koristili tiskarstvo, glazbu i sakralnu umjetnost. Njihove su crkve najčešće građene u baroknome stilu, a kazalište su koristili kao pedagoško sredstvo koje je spajalo moralnu pouku i zabavu. Poznati su po znanstvenim doprinosima, poput upotrebe žive u termometrima, otkrića u optici i osnova analitičke geometrije. U Europu su donijeli kišobran, vaniliju i druge egzotične proizvode, a također su djelovali kao kraljevski ispovjednici i savjetnici. U Južnoj Americi okupili su nomadska domorodačka plemena u stalna naselja, tzv. redukcije, koja su bila uspješna i na društvenome i gospodarskome planu, ali su propala zbog pohlepe europskih kolonizatora.

Mislioci u službi Crkve

Isusovci su bili poznati i po svome doprinosu u filozofiji, teologiji i znanosti. Tako su Diego Laínez (1512–1565), Alfonso Salmeron (1515–1585) i Claude Jay (1504–1552) sudjelovali na Tridentskome saboru (1545–1563). Značajniji su filozofski i teološki doprinos ostavili sv. Robert Bellarmino (1542–1621), Luis de Molina (1535–1600), Francisco Suárez (1548–1617), Henri de Lubac (1896–1991) i Karl Rahner (1904–1984) da nabrojimo samo neke, a u znanosti se posebno istaknuo hrvatski isusovac Ruđer Bošković (1711–1787).

Dokinuće i ponovna uspostava Družbe Isusove

Zbog svoga djelovanja u žarišnim područjima i angažiranosti u rješavanju gorućih problema, isusovci su često nailazili na protivljenje. Pod pritiskom europske dinastije Burbonaca i jansenizma—religijskoga pokreta unutar Katoličke Crkve koji je umanjivao važnost čovjekove slobodne volje, dok je pretjerano naglašavao izravno djelovanje Božje milosti—papa Klement XIV. ukinuo je red 1773. godine. Međutim, papa Pio VII. obnovio ga je 1814. godine, te Družba nastavlja djelovati sve do danas.

Isusovci danas

Danas isusovci vode više od 800 obrazovnih ustanova i brojna sveučilišta u više od 60 zemalja, gdje školuju više od dva milijuna učenika. Aktivni su u raznim područjima: naviještanju, katehezi, duhovnim vježbama, znanosti, savjetovanju, te medijima poput radija, televizije, interneta i filma. Ističu se i u humanitarnome radu, posebno kroz Isusovačku službu za izbjeglice (JRS), te u ekumenskome dijalogu i dijalogu s nekršćanskim religijama. Njihov ideal ostaje: „Boga tražiti i nalaziti u svemu“, a moto glasi: „Sve na veću slavu Božju!“ Konačno, treba spomenuti da je 2013. godine prvi put u povijesti jedan isusovac postao papa—Jorge Mario Bergoglio, koji je uzeo ime Franjo.

Primijetit ćete da se u ovoj emisiji uopće nismo osvrnuli na isusovačku prisutnost u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Upravo ćemo u sljedećemu nastavku usmjeriti svoju pažnju na djelovanje isusovaca na hrvatskome govornom području.