Hodočasnikova ispovijest: O životu i značenju sv. Ignacija Lojolskoga (IV)

p. Luka Ilić SJ

Prošloga smo puta pratili Hodočasnika na njegovu hodočašću u Svetu zemlju i nastojanju da kroz filozofsko-teološku izobrazbu postane djelotvorniji u pomoći dušama. Također smo vidjeli sumnjičavost španjolskih crkvenih vlasti prema Íñigu jer mu je manjkalo naobrazbe, pa su se pitali odakle mu znanje za razgovarati s ljudima o Božjim stvarima. Naime, treba imati na umu da je u to vrijeme u Španjolskoj bio nemali broj ljudi koji su se pozivali na Duha Svetoga kako bi širili nauke protivne katoličkoj vjeri. Sva su ta iskustva uvjerila Ignacija da treba daljnje studije da bi mogao nastaviti pomagati dušama. Iz toga je razloga odlučio nastaviti studij u Parizu da bi stekao čvršće teološke temelje za svoje poslanje.

Hodočasnik u Parizu

Íñigo je stigao u Pariz u proljeće 1528. godine nakon višetjednoga putovanja pješice i smjestio se u jednu kuću s nekoliko Španjolaca. Sâm svjedoči da je pohađao „humanistički razred na učilištu Montaigu“ jer „je vidio da mu temelji za nauke nisu dobri jer se prije nastojalo da što brže prođe niže razrede. Učio je s djecom, prelazeći gradivo prema redoslijedu i načinu pariške škole“ (Auto. 73).

Ignacije se, međutim, ubrzo suočio s teškim financijskim izazovima i nedostatkom sredstava, što ga je prisililo na prosjačenje, a čak se i iselio iz kuće u kojoj je stanovao. Živio je u Prihvatilištu Sv. Jakova, daleko od kolegija, što je otežavalo njegov studij. Da bi si financirao studiranje, naš je Hodočasnik svake godine odlazio u Flandriju da bi prikupljao sredstva, a jedne je godine otišao i u Englesku.

Pomaganje dušama

Unatoč svim tim nedaćama, Ignacije je ostao posvećen duhovnim razgovorima i poučavanju. Tijekom ljeta 1529. godine počeo je davati duhovne vježbe trojici studenata, što je izazvalo veliki interes, ali i otpor na Sveučilištu. Naime, ovi studenti bili su osobe od položaja i poznate, a sada su nakon duhovnih vježbi pod vodstvom Íñiga radikalno promijenili svoje živote, dijeleći imovinu siromašnima i odlučujući se živjeti u potpunu predanju Bogu.

U tome razdoblju Ignacije je iskusio niz poteškoća, uključujući napade od strane svojih sunarodnjaka koji su ga optuživali da je zaluđivao studente svojim idejama. Međutim, njegova ustrajnost i posvećenost duhovnim ciljevima omogućili su mu da stekne pristalice, uključujući Petra Fabera i Franju Ksaverskoga koje je „Duhovnim vježbama pridobio za Božju službu“ (Auto. 82). Postali su njegovi sudrugovi i ključni članovi buduće Družbe Isusove.

Visoka izobrazba

Za vrijeme studija filozofije Ignacija su počele „salijetati iste one napasti koje su ga salijetale u Barceloni kada je učio gramatiku“ (Auto. 82). To ga je ometalo u učenju, pa je odlučio otići svomu profesoru i dao mu je riječ da „sve do kraja tečaja nikad neće izostati s predavanja ako bude mogao naći kruha i vode da se može prehraniti. I čim je dao to obećanje, ostavile su ga one pobožne stvari koje bi ga salijetale u nepravo vrijeme, pa je dalje s mirom nastavio svoje nauke“ (Auto. 82).

Ignacije je ustrajao u svojim studijima i 1532. godine postigao je iz filozofije naslov magister artium te je nastavio studij teologije. U to su ga vrijeme počeli moriti bolovi u želucu koji su znali trajati i više sati, a jednom prilikom čak šesnaest sati.

Početak Družbe

U to je vrijeme već imao šest sudrugova (Petra Fabera, Franju Ksaverskoga, Diega Laíneza, Alfonza Salmerona, Simona Rodriguesa i Nikolu Bobadillu) i oni su 15. kolovoza 1534. godine u kapelici sv. Dionizija na Montmartreu položili zavjet čistoće i siromaštva te obećali da će

poći u Veneciju, pa u Jeruzalem i uložiti svoj život na korist duša. Ako ne dobiju dopuštenje da ostanu u Jeruzalemu, vratit će se odande u Rim i ponuditi se Namjesniku Kristovu da ih zaposli tamo gdje bude sudio da je više Bogu na slavu i na korist dušama. (Auto. 85)

Također su odlučili da „će čekati na ukrcaj u Veneciji godinu dana. Ako tijekom te godine ne bude ukrcavanja u brodove koji plove prema Levantu [Bliski istok], bit će slobodni od zahtjeva da idu u Jeruzalem, pa će poći papi...“ (Auto. 85).

Povratak u rodni kraj

Međutim, Íñigova je bolest išla nagore, pa su mu liječnici rekli da ne preostaje drugo čime bi se moglo pomoći, osim da udiše zavičajni zrak, a na to su ga potaknuli i njegovi sudrugovi. Ignacije je tako 1535. godine posjetio svoj rodni kraj radi oporavka, a također je odlučio urediti neke stvari za svoje španjolske sudrugove.

Tijekom svoga boravka u rodnome kraju posvetio se poučavanju djece u kršćanskome nauku i zabrani društvenih zala poput kockanja. Njegova predanost rezultirala je pozitivnim promjenama u zajednici, uključujući uspostavljanje praksi poput redovitoga moljenja Angelusa.

Jeruzalem ili Rim?

Uredivši stvari u Španjolskoj, Ignacije se dao na zahtjevan i opasan put prema Italiji. U Veneciju je stigao 1536. godine i dok je čekao na svoje sudrugove, „bavio [se] davanjem duhovnih vježbi i drugim duhovnim razgovorima“ (Auto. 92). S ostatkom se skupine susreo početkom 1537. godine, a nakon dva ili tri mjeseca svi osim Ignacija odoše u Rim da dobiju blagoslov za svoje hodočašće u Jeruzalem.

Vrativši se u Veneciju, Ignacija i ostale nezaređene članove rapski je biskup Vincenzo Negusanti zaredio 24. lipnja iste godine. Dok su pak čekali na brod za Jeruzalem, sudrugovi su se podijelili po venecijanskoj pokrajini, posvećujući se molitvi, postu i propovijedanju. Ignacije je s Faberom i Laínezom bio u Vicenzi, gdje su ga doživljena viđenja i utjehe dodatno učvrstila u njegovu poslanju.

„U Rimu ću vam biti milostiv“

Nakon što se zbog ratnoga stanja između Mletaka i Osmanlija nije moglo isploviti prema Svetoj zemlji, godine 1537. sudrugovi su odlučili otići u Rim da bi se stavili na raspolaganje Papi. Pred Rimom naš Hodočasnik imao je mistično iskustvo u La Storti, gdje je „jasno vidio kako ga Bog Otac postavlja uz Krista, Sinka svoga“ (Auto. 97), i kao da su mu se u srce utisnule Očeve riječi: „Ego vobis Romae propitius ero—U Rimu ću vam biti milostiv“.

Po dolasku u Rim, Ignacije i sudrugovi smjestili su se uz crkvu Gospe od Puta. U Vječnome su gradu obavljali različite apostolate, a uz njihovu su se pomoć osnovale pobožne ustanove poput Kuće katekumena, Kuće svete Marte i sirotišta za djecu. Ovdje bih posebno istaknuo Kuću sv. Marte koja je bila pokušaj da se pomogne ženama koje su upale u ralje prostitucije.

U Rimu su se Ignacije i sudrugovi suočili s brojnim izazovima, optužbama i suprotstavljanjima, ali su uz Božju pomoć sve to uspjeli nadvladati. Vremenom su počeli razmišljati o tome da osnuju novi red i nakon višemjesečnoga rasuđivanja došli su pred papu Pavla III. koji je 1540. godine odobrio Družbu Isusovu, o kojoj ćemo govoriti u sljedećemu nastavku.